PONOVO S PREDSJEDNIKOM RH

Drugog svibnja 2002. imali smo čast susresti se ponovno s predsjednikom RH, gospodinom Stjepanom Mesićem. S nama su bili i predstavnici Hrvatskog saveza udruga cerebralne i dječje paralize. Nakon što je prim. dr. sc. Pospiš iznio probleme svog Saveza, predsjednik je saslušao i nas. Iznio sam goruće probleme, od socijalnog i materijalnog statusa, izuzetno teških životnih uvjeta do svakodnevnih problema članica i članova Saveza. Među inim stvarima razgovarali smo i o bivšem vojnom objektu Krvavice, kraj Makarske, kojeg bismo željeli dobiti na korištenje za članove SDDH i HSUDCP i ostale. Tamo bi naši članovi mogli provoditi godišnje odmore i uz male preinake i rehabilitaciju.

U našoj malo delegaciji uz Miju Bašića bio je i član Predsjedništva SDDH Stjepan Kulfa. Njega je također pomno saslušao predsjednik i sa zahvalnošću primio na poklon prekrasnu drvenu skulpturu koju je irazadio gosp. Kulfa.
Predsjednik Stjepan Mesić obećao nam je punu potporu u našim htijenjima i mi mu se i ovim putem najiskrenije zahvaljujemo da je uz svoje silne obveze našao vremena za nas i da nam je voljan pomoći.

Željko Klepač

PROFESIONALNOM REHABILITACIJOM U 21. STOLJEĆE

Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži dana 28. lipnja o.g. priredio nam je zadovoljstvo promocije još jednog djela koji nas uvodi u život osoba s invaliditetom. Riječ je o monografiji «Profesionalnom rehabilitacijom u 21. stoljeće» autora Zdenka Žunića, prof. defektologa i dugogodišnjeg profesionalnog i volonterskog radnika na području razvoja i unaprijeđenja položaja osoba s invaliditetom u društvu.
Riječ je o opsežnom djelu koje nas s nekoliko aspekata upoznaje s razvojem odnosa prema osobama s invaliditetom u povijesti a osobito u zadnjih 50 godina proteklog stoljeća te projekcijom tih kretanja u ovom stoljeću. Autor na komparativan način uspoređuje dosege profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom u nekoliko država Europe (Velika Britanija, Švedska, Danska, Njemačka, Francuska, Nizozemska, Portugal, Irska, Slovenija), Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i Hrvatskoj. Radi to na osobit način, uspoređujući: opću socijalnu politiku, politiku profesionalne rehabilitacije, opću i radnu definiciju invaliditeta, posebne propise u području profesionalne rehabilitacije, sustav zapošljavanja pod općim uvjetima, najniže radne učinke kao uvjet za zapošljavanje i održanje zaposlenosti osobe s invaliditetom, sustave poticajnih mjera u zapošljavanju i radu, plaći osobe s invaliditetom, državna tijela zadužena za koordinaciju profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom, stručna tijela za razvoj i praćenje profesionalne rehabilitacije, položaj i ulogu nevladinih organizacija, ukupan broj stanovnika, procijenjeni broj radnog stanovništva, ukupnu zaposlenost, procijenjeni broj osoba s invaliditetom u populaciji, procijenjeni broj osoba s invaliditetom radne dobi, zaposlenost osoba s invaliditetom pod općim i posebnim uvjetima te broj poduzeća za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Ukupno 22 parametra koja su iscrpno argumentirana.
Osobito je zanimljiv prikaz kroz socijalne politike pojedinih država (socijalno liberalna, socijaldemokratska, konzervativno korporativistička politika te mješavina različitih socijalnih politika) i njihovi, ukupni, konkretni, učinci na uspjeh profesionalne rehabilitacije i zapošljavanje osoba s invaliditetom.
Autor se pri prezentaciji ove materije služi obiljem inozemne literature osobito one novijeg vremena, što ovo djelo čini posebno aktualnim. Pri tom nas iscrpno upoznaje i s mnoštvom međunarodnih dokumenata (Ujedinjenih naroda, Međunarodne organizacije rada, Vijeća Europe i Europske unije) kojim se uređuje ili preporuča uređenje položaja osobe s invaliditetom u području profesionalne rehabilitacije, zapošljavanja i rada.
Poseban osvrt autor daje na stanje u Hrvatskoj. Plastično nam ukazuje na razvoj invalidskog osiguranja, odnosno profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Autor pri tom daje kritičke osvrte na pojedine faze razvoja profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom kod nas. Pri tom ne podliježe političko ideološkim zamkama, proteklog ni sadašnjeg vremena. Objektivno valorizira prošli i sadašnji položaj osobe s invaliditetom u sustavu invalidskog osiguranja, zapošljavanja i rada dajući i neka svoja viđenja u kojem bi se pravcu moglo dalje krenuti. Pri tom nije isključiv, naprotiv traži i od drugih da se izjasne o mogućnostima izjednačavanja prava osoba s invaliditetom kroz profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje.
Vjerujemo da je monografija «Profesionalnom rehabilitacijom u 21. stoljeće» dobar i argumentiran početak rasprave za bolji položaj osoba s invaliditetom u profesionalnom i socijalnom životu.
Zahvaljujemo Državnom zavodu za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži i Zdenku Žuniću na njihovom doprinosu što su nam ovim djelom pomogli da profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom doživimo kao pripadajuću sadašnjicu i budućnost.

Željko Klepač

PORTRET GENija

Hawking, Stephen William (1942- ), britanski teorijski fizičar i kozmolog, znanstvenik je koji je napravio najvažniji doprinos u objašnjenju teorije crnih rupa i porijekla svemira. Svjetski poznat kao autor best-seller-a 'A Brief History  of  Time' (Kratka povijest vremena).

Rođen u Oxfordu 8. siječnja 1942. (300 godina nakon smrti Galilea) Hawking je diplomirao na Sveučilištu Oxford 1962. Želja mu je bila studirati matematiku, no na Oxfordu je mogao studirati samo fiziku pa je diplomirao fiziku. Tada se preselio u Cambridge da radi na doktoratu. No razbolio se od vrste neuromuskularne bolesti - amiotrofična lateralna skleroza, (progresivno pogoršanje živaca koji kontroliraju voljnu pokretljivost mišića), i liječnici su mu dali još samo nekoliko mjeseci života. Ne obazirući se na dijagnozu,  on se bacio na rad i završio doktorat. Po prvi puta u životu, tjerao se na naporan rad, ''na moje iznenađenje'' rekao je kasnije, "otkrio sam da mi se to sviđa." Njegova tjelesna kondicija je popuštala i morao je biti u invalidskim kolicima a mogao je komunicirati samo pomoću jednog prsta kojim je pomicao kursor na ekranu kompjutora koji je bio spojen sa umjetnim glasom sintisajzera. Slijedilo je izdavanje važnih dokumenata o kozmologiji i astrofizici, kao i objavljivanje njegove čuvene knjige.
Hawkingov prvi važan dokument napisan je u suradnji s Rogerom Penroseom sredinom 1960. On je dokazao da ako je teorija relativnosti točna, širenje svemira mora biti rođeno iz singularnosti, matematičke točke nultog obujma. U 1970 - ima stvorio je svoje znanstveno ime sa idejom da crne rupe nisu zaista crne- svaka ima karakterističnu temperaturu i isijava energiju. Ovaj rad je uključio mješavinu ideja iz termodinamike, kvantne fizike, i relativnosti.
Kasnije u svojoj karijeri, Hawking je bio jedan od mnogih ljudi koji su pokušavali razviti kvantnu teoriju  gravitacije kao dijela teorije svega što nas okružuje. Ovaj rad je imao ograničen uspjeh, no predlaže da bi ipak moglo biti moguće ukloniti singularnost na početku vremena. U tom slučaju naš svemir bi mogao biti nepristupačan mjehur svemirskog - vremena, bez rubova u svemiru ili vremenu; i možda postoje mnogi drugi mjehuri svemiri, međusobno povezani crvotočinama kroz svemirsko - vrijeme (vidjeti Putovanje kroz vrijeme:  Crvotočine). Profesor Hawking unatoč svojoj bolesti danas ima 12 počasnih doktorata, mnoštvo nagrada, član je kraljevskog akademije i Američke akademije znanosti.
Kratka povijest vremena je prvotno izdana 1988., i otada je prodana u milijunima primjeraka na mnogim jezicima. Hawking je napisao knjigu jer je želio financijski osigurati svoju obitelj (ima troje djece i jednog unuka). Svjetski uspjeh ove knjige dokazao je izdavačima koliki je interes javnosti za znanost, i potaknuo je mnoge znanstvenike da pokušaju dostići Hawkingove uspjehe u predstavljanju svog rada širokoj publici  naime on neumorno nastavlja putovati i držati predavanja paralelno sa svojim radom iako je potpuno nepokretan. 

Komunikacije

Ja komuniciram sa svojim kompjutorskim sustavom. Od prvog dana koristim IBM sukladne kompjutore, ugrađene na moja invalidska kolica. Napaja ih baterija ispod sjedala koja se stalno puni, bez obzira što svako laptop kompjutor može raditi i do sat vremena na internoj bateriji u slučaju potrebe. Ekran je pričvršćen na rukohvat mojih kolica tako da ga mogu vidjeti, a noviji uređaji imaju kompletan sustav u kutiji u kojoj se nalazi ekran na dohvat moje ruke. Izvorne uređaje je za mene kreirao David Mason, iz 'Cambridge Adaptive Communications'. Ovo poduzeće proizvodi različite proizvode koji pomažu ljudima koji imaju probleme izražavanja. Nedavno su Intelovi inžinjeri projektirali novo računalo za mene - snage Pentium II procesora, koji sada koristim. Na kompjutoru imam prog-ram Equalizer, koji je napravila kompanija Words Pluc inc. Kursor se miče preko gornjeg dijela ekrana. Ja ga mogu zaustaviti pritiskom na prekidač u mojoj ruci. Ovaj prekidač je moja jedina veza s kompjutorom. Na ovaj način mogu izabrati riječi, koje se ispisuju u doljnjem dijelu ekrana. Kada složim rečenicu, mogu je poslati u govorni sintisajzer. Koristim odvojeni sintisajzer  koji je napravio 'Speech'. To je najbolji koji sam čuo, iako mi daje naglasak koji se opisuje različito kao skandinavski, američki ili škotski. Također koristim operativni sustav Windows 98 preko INTERFACE EZ Keys, isto napravljen u Word Plus-u. Mogu kontrolirati miša s prekidačem iz male kutije na radnoj površini. Također mogu pisati tekst koristeći sličan menijima na Equalizeru. Mogu spasiti na disk ono što napišem. Pišem tekstove koristeći program TEX.  Mogu pisati jednadžbe riječima i program ih prevodi u simbole, i tiska ih na papiru u odgova-rajućem obliku. Mogu držati i predavanja. Napišem predavanje unaprijed i pohranim ga na disk. Tada ga pošaljem u govorni sintisajzer. On radi dosta dobro, ja preslušam predavanje i dotjeram ga prije nego li ga održim.. 

Puževa pošta postala je elektronska pošta

Jedan od najvažnijih i najkorištenijih dodataka Hawkingovoj digitalnoj kolekciji je e-mail i World Wide Web (Internet). Taj dodatak dopušta mu da se spoji na Internet pomoću svog mobilnog telefona priključenog na njegov kompjutor u kolicima. Konkretno, ovo je Stephenu pružilo priliku da komentira i piše osvrte na sve naučne radove objavljene u on-line verziji prije nego što ih večina ljudi uspije pročitati.

Nastavi pričati

Od posebne je važnosti da Stephen može koristiti telefon, bilo da je riječ o mobilnom telefonu ili da se priključi na normalnu telefonsku liniju pomoću svojih invalidskih kolica i kompjutera u njima. Kompjutor u tom slučaju šalje digitalni signal u telefonsku liniju i bira željeni broj, odgovara na telefonski poziv ili prekida liniju na kraju razgovora..

Tko drži daljinski?

Stephen ima univerzalno programiran infra-red daljinski upravljač priključen izravno u njegov kompjutor. Na taj način on kontrolira večinu elektroničkih uređaja u svom domu, poput televizora, video recordera i glazbene linije. On ima i uređaj koji koristi radio signal za kontrolu otvaranja vrata ili paljenja svjetla u kući. Sada je i u mogućnosti da otvara vrata unutar svog radnog prostora. S otvaranjem novoizgrađenog Centra za Matematičke Znanosti, moći će se kretati po zgradi zaista bez ičije pomoći.

GEN PRIČA

PRODAJU SE PSIĆI

Vlasnik prodavaonice pričvršćivao je iznad vrata natpis "Prodaju se psići".
Kako takve obavijesti privlače djecu, pred vratima je, dakako, odmah iskrsnuo malen dječak.
- Po koliko ćete prodavati psiće? - upitao je.
Vlasnik prodavaonice je odgovorio: - Po trideset do četrdeset dolara.

Maleni je dječak posegnuo u džep i izvukao nešto sitniša. - Ja imam 2,37 dolara, rekao je. - Mogu li ih, molim vas, pogledati ?
Vlasnik se nasmiješio, zazviždao, i iz štenare je kroz prodavaonicu dojurila Lady u pratnji petero malih, sićušnih krznenih loptica. Jedan je psić znatno zaostajao.
Dječak je odmah zapazio šepava psića i upitao: - Što je ovom psiću?
Vlasnik prodavaonice objasnio mu je kako je veterinar pregledao psića i otkrio da ima nerazvijenu bedrenu kost. Uvijek će biti sakat. Mali se dječak uzbudio.
- Upravo tog psića ja želim kupiti.
Vlasnik prodavaonice je rekao:
- Ne, nije ti pametno kupiti tog psića. Ako ga uistinu želiš, ja ću ti ga dati. Dječak se poprilično uznemirio. Gledao je ravno u oči vlasnika prodavaonice, gladio se po prstu, i rekao : - Ne želim da mi ga date. Taj mali pas vrijedi kao i svi drugi psi i ja ću platiti punu cijenu. Zapravo ću vam dati 2,37 dolara sada i po pedeset centi svaki mjesec, sve dok ga ne otplatim.
Vlasnik prodavaonice je odvratio: - Zbilja ti nije pametno da kupuješ tog psića. On nikada neće moći trčati i skakati i igrati se s tobom kao drugi psi. Na to se maleni dječak sagnuo i povukao nogavicu svojih hlača pokazujući teško iskrivljenu, obogaljenu lijevu nogu, poduprtu velikom metalnom protezom. Pogledao je gore, u vlasnika prodavaonice i tiho odgovorio:

- Pa, ni ja sam ne trčim baš najbolje, a psiću će trebati netko tko ga razumije !

Dan Clarc

GEN PUTOVANJA

JAPAN

Ujutro samo se uputili u Yamagatu, grad udaljen 500 km sjeverno od Tokya. želio sam posjetiti bolnicu u kojoj je sagrađen novi odio samo za neuromuskularne bolesti. Do Yamagate smo se vozili vlakom niti dva sata, naime, taj vlak koji postoji već 30 godina vozi brzinom od 250 km/h i tih 30 godina kasnio je sve skupa 5 minuta. Kad smo stigli opet me čekalo ugodno iznenađenje. Na kolodvoru nas je dočekala delegacija i novinari. Odveli su nas u jedan restoran gdje smo sjedeći na podu jeli za nas na vrlo neobičnu, ali vrlo ukusnu hranu (sličnu špagetima, no radilo se o nekoj vrsti biljke). Nakon ručka krenuli smo u bolnicu, a tamo opet iznenađenje. Ispred bolnice čekao nas je primarijus prof. dr. Kimura koji je ujedno i predsjednik Upravnog odbora bolnice. Na bolnici se na moje veliko vijorila japanska i hrvatska zastava, na svakom stupu u bolnici, također japanska i hrvatska zastava. Naš vrlo simpatičan i ugodan domaćin prof. dr. Kimura, proveo nas je po bolnici koju bih nazvao - snom snova. Sve je uređeno s puno svjetla, namještaj sav u boji prirodnog drva, ispred bolnice se kroz velike prozore vide uređeni japanski vrtovi. Doktori i medicinske sestre nemaju svoje sobe, nego su svi zajedno na jednoj velikoj recepciji gdje su u stalnom kontaktu s pacijentima. Oko te recepcije je veliki dnevni boravak vrlo ugodno i ukusno uređen. O medicinskim aparatima bolje da i ne pričam, sve zadnja riječ tehnike (na prim. respirator veličine kućnog videa itd.). Jedan dio bolnice uredili su kao privatan stan, da bi se bolesnici koji su dobili invalidska kolica privikavali prije odlaska kući na novu situaciju. Sa željom da i mi imamo jednom takvu bolnicu i uz obećanje za suradnju oprostili smo se od naših dragih domaćina i krenuli natrag u Tokyo.

Nakon uživanja u Tokyu uputili smo se opet onim ludim vlakom u staru carsku pri-jestolnicu Kyoto. Kako je bio lijep dan iz vlaka smo vidjeli vulkan Fuji (još živući). Nakon dolaska u hotel krenuli smo u grad prepun prekrasnih hramova, okruženih parkovima punih divljih trešanja. Milina za dušu i oči. Naši domaćini odveli su nas u najstariju radionicu u kojoj se rade kimona za carsku obitelj i crta na svili (inače tu ne vode strance). Majstor koji nas je primio pokazao nam je dvjesto godina stare strojeve. Svaki dio posla od prešanja svile, bojenja, osli-kavanja itd. radi poseban majstor s državnim certifikatom. Oko dvadesetak takvih majstora je zaposleno tamo. Moja supruga Ester i kćer Bojana imale su priliku crtati na svili u čemu su im pomagali naši ljubazni domaćini.

Drugi dan smo pozvani od gradskog poglavarstva na večeru u najstariji restoran u Kyotu. Opet sjedeći na podu pred nas je redom stiglo osam vrsta jela. Svako servirano na drugačiji način u raznovrsnim posudama. Uz fini sake (to je japansko vino, a ne rakija kako svi misle, rakija se zove šo-ću) pričali smo do kasno u noć. Drugi dan uz pokoju suzu oprostili smo se od naših dragih domaćina i krenuli smo na daleki put kući.

I što na kraju reći. Kad bih htio ispričati sve, mogao bih napisati knjigu.
Jedino što još mogu reći je Japanu i Japancima jedno veliko - Hvala!
 

Željko Klepač