VARAŽDIN

MISA, GODIŠNJA SKUPŠTINA, PROMOCIJA KNJIGE I BOŽIČNI SUSTRET

Nakon dugih organizacijskih priprema 27.prosinac postao je najvažniji dan tijekom 2001.godine.Nažalost, dan je počeo sumorno. Snijeg i kiša spriječili su mnoge da dođu na misu koja se održala u Varaždinskoj Katedrali. Misu je služio msrg. Ivan Godina. Odmah poslije mise odlazimo u hotel « Turist» gdje se održava godišnja Skupština Društva .Vrijeme se proljepšalo i u hotelu će nam se pridružiti prijatelji iz Čakovca, Koprivnice, Đurđevca, Samobora, Zagreba.
U prepunoj dvorani ; puno članova, gostiju i uzvanika. Posebnu čast svojom nazočnošću iskazali su nam ; dožupan Varaždinske županije dr.Stjepan Habunek, predsjednik Skupštine županije Danijel Vereš, gradonačelnik dr.Ivan Čehok, stručna suradnica u Upravnom odjelu za školstvo, zdravstvo i socijalnu djelatnost grada , Andreja Bobek, naši dragi gosti i prijatelji iz Zagreba , dr.Zorislav Bobuš, Jeronim Trputec, Marica Mirić ing., Željko Klepač,prof., Miško Bašić, Mandica Knežević, prijatelji Stjepan Kamenić, Barbara Fuček – Leško, Slavko Kuzmić, Jadranka Cirski, Branko Bošnjak…Namjerno ne ističem funkcije dotičnih osoba jer su oni poznati svim humanitarnim udrugama Hrvatske, čitateljima GEN-a i šire .

Sve nazočne pozdravio je predsjednik našeg Društva Ivan Vujec, prof. On se u svom obraćanju prisjetio mnogih važnih detalja iz rada Društva u proteklih dvadeset godina postojanja pri tome zahvalivši svim koji su nam pomogli do sada i koji to rade i dalje. Posebno je istakao Grad koji nas stalno prati i koji je oduvijek imao razumijevanje za naše probleme a sve više nas prati i županija. Posebno je zahvalio predstavnicima grada i županije koji su se odazvali na ovu našu Skupštinu i obljetnicu kao i svim dragim prijateljima i gostima koji su se odazvali ovom skupu. Nakon pozdrava predsjednika Društva podijeljene su zahvalnice za 10., 15., i 20 godina rada u Društvu zaslužnim pojedincima kao i predstavnicima grada, županije, medija, privatnim i društvenim poduzećima.
Nakon podjela diploma redom su nam se obraćali gradonačelnik dr.Ivan Čehok, dožupan Stjepan Habunek, predsjednik Saveza organizacija invalida Hrvatske dr.Zorislav Bobuš, predsjednik Saveza društava distrofičara Hrvatske Željko Klepač prof., predsjednik Hrvatskog saveza udruga za cerebralnu i dječju paralizu prim.sci.dr.Miroslav Pospiš i mnogi drugi. Svi su nas hvalili, što je s jedne strane ugodno a s druge strane još veća obveza za još bolji i kvalitetniji rad Društva u cjelini.
Promovirana je i knjiga poezije '' Rijeka života '' u kojoj se predstavlja 15 autora članova Literarne grupe Društva. Obradu i pripremu pjesama za tiskanje obavila je Jasminka Matoković a samu knjigu promovirao je poznati Varaždinski novinar i književni kritičar mr.Denis Peričić. Iz konteksta njegovog predgovora knjizi citiram '' Kakva je to poezija ? Koje su njezina pravila , njezine osobitosti ? Prije svega, posrijedi je lirika izrazite emocionalnosti.Ona vrlo često tematizira nevolju, ma kakva ona bila. Pritom rijetko izrijekom govori o konkretnoj nevolji ( bolesti ), nevolja je negdje u pozadini, više kao općenit pojam. U prvom planu je potraga za srećom, za ljubavlju, za Bogom, za nadom. Neočekivano, iz nevoljenog konteksta isijavaju optimizam, zahvalnost, nada, vjera ''.
U knjizi su zastupljeni sa po tri pjesme Milan Bencek, Jurica Čaklec,Stjepan Graš, Ivana Jelenski, Aleksandar Saša Jurinjak, Jasminka Matković, Lenko Miletić, Veronika Mikić, Nada Petreković, Dragan Radmanović, Stanko Ružić, Đurđica Trtinjak, Vinko Škledar, Ružica Varga i Marjana Židov.
Nakon promocije knjige Skupština je završena te se nastavilo druženje odnosno Božični susret članova koji je potrajao do kasno u večer. Treba napomenuti da se za dobro raspoloženje pobrinuo naš član Ljubomir Benjak sa svojim muzičkim sastavom ''U prolazu''. Uz njihovo muziciranje, ples, dobro - iće i piće -, čestitke za Novu 2002.godinu rastali smo se u uvjereni da su svi bili zadovoljni a to nam je bio i osnovni cilj.
Punu zahvalnost dugujemo domaćinima iz hotela ''Turist'' a posebno se zahvaljujemo na pomoći '' Vindiji '' d.d. iz Varaždina za sir i mesne nareske te Pekarnici '' Latica '' na doniranom kruhu.

Autor teksta: Dragan Radmanović

 VINKOVAČKA BUBAMARA


Udruga za pomoć osobama s invaliditetom Vinkovci djeluje pod ovim nazivom od 1998. g., a nastala je spajanjem Društva distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida s Društvom za pomoć mentalno nedovoljno razvijenih osoba.
Udruga danas broj preko 220 članova evidentiranih u slijedeće četiri sekcije:
-sekcija osoba oboljelih od distrofije i ostalih neuromuskularnih oboljenja,
-sekcija tjelesnih invalida,
-sekcija osoba s mentalnom retardacijom,
-sekcija osoba oboljelih od cerebralne i dječje paralize.


Pri Udruzi djeluje Klub ''Bubamara'' sa svojim radionicama po čemu su bubamarci prepoznatljivi u Vukovarsko-srijemskoj županiji, a i izvan nje. Od desetak radionica članovi su posebno ponosni na rad defektologa i logopeda s malim članovima koji nisu obuhvaćeni školsko-obrazovnim sustavom, odnosno rad s velikim članovima kod kojih je izražena potreba za tim. Dramska radionica je zabilježila više nastupa u Vinkovcima, Nuštru i Osijeku na ''Sajmu zdravlja''. Članovi su sami napisali scenarije, izradili kostime i rekvizite za svoje dvije predstave ''Slavonski Odisej'' i ''Tiha noć'', a sami su snimili i prigodnu emisiju za Valentinovo. Novinska radionica okuplja članove oko tromjesečnika ''Bubamarine točkice'' čijim su stripovima bubamarci sudjelovali na ''Festivalu stripa 1999.''. Boje svoje Udruge i grada bubamarci su hrabro branili na sportsko-zabavnim ''Susretima invalida Hrvatske'' u više disciplina (šah, viseća kuglana, bela, pikado i dr.) za što su osvojili najviše odličja. Nedavno je pokrenuta najmlađa športska disciplina boćanje za osobe sa cerebralnom i dječjom paralizom za koju je vinkovačka Udruga dobila pravila i posebno izrađene boće s Novog Zelanda. U tijeku je rješavanje problema korištenja sale za treniranje boćara. Kreativna, likovna, ručni rad, osamostaljivanje, informatička i druge radionice također su se istaknule izložbama slika, čestitki, ali i vidnim napredovanjem članova izlaskom iz izolacije, uključivanjem, čistijim izgovorom, verbalno-motoričkim napretkom, osamostaljivanjem i sl. Zbog tih rezultata postignutih radom radionica, posebice radom defektologa i logopeda, ukazala se potreba za nabavkom verbotonalnog aparata. U našoj županiji ne postaji niti jedan, pa bi to uvelike olakšalo rad logopedima i defektolozima, a koristilo bi svim građanima kod kojih je izražena potreba za govornim vježbama. Dovršetkom rehabilitacionog Centra za osobe s invaliditetom ''Mala Terezija'' koji je u drugoj fazi izgradnje, aparat bi kao i posebne stolice za ispravno sjedenje malih članova i sl. po njegovom otvorenju bio prebačen u tu ustanovu.
Bubamarci redovito sudjeluju u Gradskoj Pokladnoj povorci, surađuju s ''Mladeži Crvenog križa'', srednjoškolcima, raznim domovima, centrima i sličnim ustanovama, medijima i lokalnim institucijama. Zahvaljujući Poglavarstvu grada Vinkovca 2000. g. saniran je prostor udruge i u cijelosti prilagođen osobama s invaliditetom. Nakon toga počela je zajednička akcija sekcije tjelesnih invalida i Poglavarstva grada Vinkovaca, odnosno suradnja s dipl. ing. arh. Mandicom Sanković na sagledavanju i otklanjanju arhitektonskih barijera. Rezultat toga je i ugradnja dizala platforme za koju su sredstva osigurali Poglavarstvo grada Vinkovaca i Poglavarstvo županije Vukovarsko-srijemske, a uskoro i otklanjanja arhitektonskih barijera na sagledanoj dionici centra grada.
Najnovije akcije su vezane za suorganizatorstvo Stručno-znanstvenog simpozija ''Znanjem do izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom'' koji se održava krajem travnja u Vinkovcima, a prigodom kojeg će sudionici moći posjetiti Bubamaru gdje će ih toplo dočekati članovi vinkovačke Udruge i zaželjeti im dobrodošlicu.

Kristinka Matičić

PORTRET GENija

Nauči nas, vilo ili ptico, koje su tvoje slatke misli. Nikada nisam čuo molitvu ljubavi ili vapaja, tako bez daha, brza , bujica ushita, i tako božanska.
(P.B. Shelley – posvećeno Ševi )

Jacqueline du Pré

Jacqueline du Pré je bez pogovora najveći talent koji je ikada svirao čelo. Kad je svirala kombinirala je pamet, srce, tijelo i dušu da bi proizvela najizražajnije tonove koji su ikada potekli iz nekog instrumenta. Stidljiva i u isto vrijeme hrabra, ona nije bila samo izražajna, nego je svirala tako precizno, puno i sa nevjerovatnom čistoćom tona.

Talent, Mogućnosti  & Srce

Rođena je u Oxfordu,  sijećnja 1945. u obitelji srednjeg staleža u kojoj je glazba bila jako važna: majka je bila odlična pijanistica i nadaren učitelj. Ime sa francuskim naglaskom stiglo je od očeve obiteljske loze porijeklom sa otoka Channel. Neposredno pred svoj peti rođendan, nakon što je već pokazala da glazbeno obećaje, prvi puta je čula zvuk čela na radiju i njen životni put bio je ucrtan.     

Tradicija umjetničkog savršenstva

Sa deset godina Jacqueline du Pré student je William Pleeth-a. Nakon toga uči sa imenima poput Casals, Tortelier i Rostropovich. 1965. snima Elgarov Concerto sa Sir John Barbirolli-em i Londonskim Simfonijskim Orkestrom, snimka koja je konaćno potvrdila njen zvjezdani status. Njena nesebićnost razlog je zašto je bila briljantna komorna glazbenica, surađujući sa današnjim najvećim imenima u svijetu ozbiljne glazbe. Njeno prijateljstvo sa Danielom Barenboimom, Itzhakom Perlmanom, Zubinom Mehtom i Pinchasom Zuckermanom, dovelo je do kultnog filma Christophera Nupena o njihovom  Schubert "Trout" Quintetu. 1967. godine udala se za pijanistu Daniela Barenboima. TIME magazine je napisao, "Tako je počela jedna od najčudesnijih veza, osobna kao i profesionalna, koju glazba pamti još od vremena Clare i Robert Schumanna." Njihov brak ostvario nam je brojne plodne duete zabilježene na mnogim snimkama sa Barenboimom kao pijanistom ili dirigentom. Ona nikada nije mogla točno odrediti trenutak kad je počela gubiti osjećaj u prstima, i rukama, koje su, prema njenim riječima, odjednom postale poput olova. No želja za sviranjem bila je toliko jaka da je i nakon 1973. kad joj je dijagnosticirana multiple sclerosa, nastavila svirati nesmanjenim žarom i voljom. Nastavila je i povremeno podučavati, no razaranje njenog zdravlja uzelo je maha i na kraju dovelo do njene smrti 1987. godine u Londonu. Imala je tek 42 godine.

Nasljeđe u snimkama  

Jacqueline du Pré ostavila nam je predivno nasljeđe u svojim snimkama, iako to nikako nije dovoljno, za nas , njene obožavatelje i poklonike. Prečesto se isti snimci pojavljuju u novim kmompilacijama (op.a., postoje najmanje 4 cd /seta na kojima je se nalaze snimke Dvorak i Elgar concertos), što samo istiće našu želju za novim materijalima. Tko ju ne bi volio čuti kako svira djela poput: Brahms Double Concerto, Beethovenov Triple, ili npr. Tchaikowsky Rococo Variations? Ovaj popis nema kraja, no svi koji su ju imali priliku čuti zahvalni su i sa ovim snimkama koje su do sada objavljene. Možda će s vremenom dragocjene snimke sa vrpci prebaciti na CD, ostale filmske zapise zapeči u DVD formatu, da bi novim generacijama otkrili djelić više, genija koji se jednostavno zvao Jacqueline du Pré.

Tomislav Goll

GEN PRIČA

Manuel Garcia
 

   

Manuel Garcia, ponosni mlađahni otac
Bio je u četvrti poznat kao vrijedan čovjek.
Imao je ženu i obitelj, posao i budućnost
I sve se odvijalo po planu.

Jednoga je dana Manuel Garcia, žaleći se na bolove
u trbuhu
Otišao u bolnicu da tome otkrije uzrok.
U tijelu mu je pronađeno kancerogeno tkivo
Bez obzira na red po prirodnom zakonu.

Tako se Manuel Garcia iz okruga Milwaukee
prijavio u gradsku bolnicu.
Učinilo mu se da njegovih trideset devet godina
Istječe poput pijeska u pješčanom satu.

''Kakav izbor imam?'' – jadikovao je Manuel Garcia.
''U osnovi dva,'' – kazao je liječnik.
''Ako rak ne liječimo kraj će brzo doći,
A liječenje je bolno i nema jamstva...''

I tako je započela Manuelova osobna odiseja –
Duge besane noći, ošamućenost lijekovima,
Odjek koraka po dugačkim pustim hodnicima
Koji mu odnose minute i sate.

Zbog spoznaje da ga nešto iznutra izjeda,
Manuel Garcia bio je očajan.
Rak mu je već pojeo osamnaest kila
A sada je zbog lijekova gubio kosu.

Nakon devet tjedana terapije, liječnik je obznanio.
Rekao je: ''Manuel, učinili smo sve što je u našoj moći.
Od ovog časa rak može krenuti na bilo koju stranu;
To više nije u našim rukama već ovisi o tebi.''

Manuel je pogledao u zrcalo tužnog prestravljenog
stranca,
Tako blijedog, tako naboranog, tako usamljenog,
tako prestrašenog.
Bolestan, izdvojen, nevoljen –
Pedeset pet kila, bez kose.

Sanjao je svoju Carmen sa šezdeset, bez njega,
Svoje četvero djece bez oca,
O kartanju četvrtkom kod Julija,
I svemu ostalom što nije učinio, a želio bi da jest.

Probuđen od sna na dan otpusta
Struganjem nogu oko njegova kreveta,
Manuel je otvorio oči i pomislio da još uvijek sanja –
Svoju ženu i četvero prijatelja bez kose na glavi.

Zažmirio je i ponovno pogledao, još ne vjerujući,
Pet sjajnih glava poredanih jednu kraj druge.
Do tog trenutka nitko nije izustio ni riječi,
No, uskoro su se svi smijali do suza.

A glasovi su odzvanjali bolničkim hodnicima.
''Padron, to smo učinili za tebe,'' – rekli su prijatelji.
I odvezli su ga do auta kojega su posudili.
''Amigo, estamos contigo ves...''

Tako se Manuel Garcia vratio u susjedstvo
I zastao pred svojim stanom s dvije spavaće sobe.
A četvrt je bila uobičajeno pusta za nedjelju;
Duboko je uzdahnuo i popravio šešir.

Ali prije no što je ušao, ulazna su se vrata otvorila.
Manuel je bio okružen poznatim licima –
Pedesetak dragih ljudi i prijatelja obitelji
Glatko obrijanih glava i riječi ''Volimo te!''

Tada je Manuel Garcia, osoba s rakom,
Otac, suprug, susjed, prijatelj,
Stegnuta grla rekao: ''Nisam govornik,
Ali nešto moram reći.

Osjećao sam se osamljeno, ćelav, s rakom.
Sada ste uz mene, hvala nebesima.
Neka vas Bog blagoslovi zbog snage koju mi dajete,
Da dugo živimo puni ljubavi.''

David Roth


GEN PUTOVANJA

E VIVA ESPANA!


Kao glazbenik imao sam puno srece putovati po citavom svijetu. Ovaj put glazba me odvela u svijet flamenca, gitara i kastanjeta. Naravno stigli smo u prelijepu Španjolsku. Na put smo krenuli zrakoplovom iz Zagreba do Madrida. Za vrijeme tri i pol satnog leta razmišljao sam o Cervantesu , don Kihotu , Picassu , Alhambri , tortiljama , vinu i maslinama. Ženski dio orkestra malo više je razmišljao o cipelama , torbicama i čizmama. Španjolska je poznata po vrlo kvalitetnoj (za nas po cijenama vrlo povoljnoj ) kožnoj industriji. O Madridu nebih puno, u tom trimilijunskom gradu oduševila nas je stara gradska jezgra oko trga Plaza Mayor iz 17.st. Klasicistička Kraljevska palača (1738-64 ) , park Retiro ( 150 ha ,17.-19. st ) . Muzej Prado ( Museo del Prado ) sa zbirkama spanjolskih i drugih slikara te Arheoloski muzej. Iz Madrida krenuli smo autobusima duž i popreko cijele Španjolske od sjevera pa do juga.

Na tim prilično napornim i dugačkim vožnjama imali smo dovoljno vremena razgledavati cijelu zemlju . Satima smo se vozili uz plantaže maslina i tim maslinicima dokle oko seže nema kraja . Španjolci su najveći proizvodjači maslina ( 2,86 mil .t ) i maslinovog ulja na svijetu (620.000t.). Proizvode i uzgajaju naranče , mandarine , limune i grejp .Uz sve ostalo treči su proizvodjač vina na svijetu u što smo se osobno uvjerili više puta . Na odmorištima i kafićima gdje smo zalazili začudio nas je običaj da u tim lokalima nema pepeljara i kanti za smeće. Baš sve se baca na pod, rekli su nam da je najbolji lokal koji ima najvise smeća na podu što znači da je najbolje posjećen ( duboko se nadam da to neće postati i kod nas običaj ).Od mnogih gradova koje smo vidjeli i u kojima smo koncertirali svaki nas je na svoj način dojmio.
Pamplona grad poznat po puštanju bikova na ceste , mnogi su hrabri mladići stradali trčeći ispred razjarenih bikova .O tim zivotinjama moglo bi se puno pričati .
Po svim cestama diljem Španjolske vidljivi su panoi u obliku bika što je za njih očito kultna stvar. Često smo vidjeli i farme gdje uzgajaju te snažne i lijepe životinje obavezno crne i sjajne boje . Nažalost večina njih završit će na koridi , ali u raspravu o tome nebih se želio upustati .

Santijago de Compostela, grad u Galiciji ,u srednjem vijeku najznaćajniji hodočasnicki cilj u Europi. Romanička katedrala sv. Jakova(11.-12.st) sa svečevim grobom . Jedan grad predivnog spoja starog i novog. Na koncertu nas je iznenadio veliki broj mladih ljudi vjerovatno zato jer je to poznati univerzitetski grad .
Vigo na Atlanskom oceanu ostat će mi u sjećanju i po najboljim lignjama koje sam ikada jeo. Jedno od najpoznatijih jela je tortilja radi se od jaja i krumpira zovu je i seljački doručak . No to mi nije bio neki doživljaj jer mi je moj kolega sa studija u Salzburgu pokazao kako se to radi i dan danas moji prijatelji uživaju kad je spravljam kod kuće. Naravno da je taj moj kolega Španjolac . Spomenut ću još nekoliko gradova (jedan ljepši od drugoga) o kojima je već odavno sve rečeno i napisano. Sevilla , Cordoba , Valencija , Valladolid , Barcelona , Burgos i t.d.
I na kraju jedan grad me izričito dojmio, a to je Granada u podnožju Sierra Nevade , prijestolnica arapskih emira (1238.-1492.). Iznad grada od crvenoga pješčenjaka sagradjena je Alhambra, čudesno lijepa i sa velikim razlogom dio Unescove svjetske baštine .Sastoji se od tvradjave Alcazaba , renesansne palače kralja Karla I.(16.st.) kraljevske palače arapskih emira (Palacio Arabe;14.st.) i Generalifea ljetne palače emira s vrtovima.
Spanjolci su vrlo simpatični i ljubazni ljudi i nismo imali nikakvih problema iako skoro nitko ne barata ni sa jednim jezikom osim španjolskog , komunikacija je bila vrlo dobra . Nadam se da ste bar malo podijelili samnom radost ovog putovanja i do sljedećeg zaželimo si sretan put .

Željko Klepač