KAKO SE NOSITI S INVALIDITETOM

Psihijatrijski poremećaji u populaciji invalidnih osoba i kako se nositi s invaliditetom 

Ostvarenje pristupa bilo kojemu problemu ljudske djelatnosti ovisan je o spremnosti sudionika da se sučele s istinom. Nesklad u odnosima, nerazumijevanje problema, strah od spoznajnog napora, a iznad svega mogućnost prepoznavanja vlastitog položaja pri spoznaji istine, donosi velike otpore razumijevanju i rješavanju mnogih pitanja koji svakodnevno susreće pojedinac ili skupina. Posebno su intenzivni spome nuti otpori kada je riječ o invalidnim osobama. Taj je otpor prisutan, poglavito,  u invalida, no nerijetko ga nalazimo i u onih koji se njima bave sa svrhom poboljšanja kvalitete njihova života.
U čemu je problem? Postupno pokušajmo odgovoriti, najprije, na vrlo jednostavna pitanja.

Razlikuje Ii se invalid od ostalih (ako smijemo reći: normalnih) ljudi?

Odgovor je nedvojben: Da! No, ne propustimo naglasiti kako postoji veliki broj osoba koje ne žele razmišljati o toj činjenici. Negiranje, koje je ovdje prisutno, čest je pratitelj niza činjenica u svezi s invaliditetom. Negiranje je uzrok zahtijeva raznih skupina za izjednačavanjem invalida s ostalim ljudima. Riječ može biti samo o istim pravima ali o izjednačenju se ne može govoriti jer se invalidi definitivno razlikuju od ostale populacije. Da to ne stoji apsurdna bi bila nastojanja tražiti pomoć i poseban tretman za invalida. Ponovno treba naglasiti da taj problem nije mnogima "sjeo" u područje objektivnog i očitog za ključivanja.
Drugo se pitanje vezuje za prvo ako je za njega prihvaćen afirmativni odgovor, a ono glasi: Ako se invalid razlikuje od drugih osoba je Ii on tada u lošijem položaju. I opet odgovor: Nedvojbeno jest! Cjelokupni pokret oko pomoći invalidima leži na tome odgovoru. No, ako je invalid u lošijem položaju, jedno daljnje neugodno ali bitno pitanje: Je Ii invalid lošija osoba? što to znači lošija? Pitanje, za sada, ne treba zadirati u moralnu sastavnicu njegove osobnosti. Lošija osobnost bi, prije svega, značila: manje vrijedna. Vrlo neugodan odgovor bi bio, opet, afirmativan. Da, u invalida je riječ o manje vrijednoj osobi barem kako se sama ocjenjuje i kako je okolina procjenjuje. A ako se sve ovo do sada moglo podnositi, sada nastaje lom. Ni invalid ni oni koji se o njemu na bilo koji način brinu, ne žele prihvatiti manju vrijednost invalida. No, invalidi dobro znaju odgovor. Oni vrlo često svoj osjećaj manje vrijednosti rješavaju negacijom te činjenice. Okolina, također. Nastaje uzajamna laž koja donosi niz neprilika i nezadovoljstva jer, gdje god se potiskuje istina, patnja je neizbježna. Razvijaju se, uz negaciju, novi mehanizmi obrane kao što su: racionalizacija, rjeđe projekcija, pokuša se sa sublimacijom, no agresija i autoagresija postaju dominantni u invalida i njegove okoline. O agresiji i autoagresiji ćemo još nešto reći.
Ostanimo sada na problemima odgovora na jednostavna pitanja. Osjećaj manje vrijednosti je (u to nema dvojbe), najveća prepreka samopoštovanju, a bez samo poštovanja nema kvalitetna života. Invalid je, obično, pokušao do sada svim raspoloživim tehnikama smanjiti svoj invaliditet te, uz pomoć tehničkih pomagala približiti svoj način života ostalim osobama. Ipak, on osjeća manju vrijednost a njegova okolina mu to svojim ponašanjem svaki trenutak potvrđuje, posebno oni koji su posvetili najveći dio svojega vremena žrtvujući se za invalida - najčešće je to njegova najbliža rodbina. Svako nastojanje, u većoj ili manjoj mjeri, da se invalidu pomogne, human je postupak, ali potvrđuje njegovu potrebu za tom pomoći.
Počnimo odmah i s porukom o primjerenu postupku s invalidom: Ne pomažimo mu više no što mu je to objektivno potrebno. Vještina je procijeniti pravu mjeru. Veća pomoć no što je neophodna vodi do regresije i do sekundarne dobiti. Sekundarna dobit izvor je nove agresije i autoagresije u invalida i njegove okoline (posebno pomagača). Nikada nije previše naglasiti kako je želja da se agresija i autoagresija ne razviju jedno, a okrutna stvarnost drugo.
Osjećaj manje vrijednosti, bi po psihoanalitičarima, bio doživljaj kastriranosti. Kastracijski kompleks nosi u sebi atribut necjelovitosti a invalid je necjelovita osoba zbog tjelesnog ili funkcionalnog nedostatka. Kastracijski je kompleks izvor razine samopoštovanja i razvoja već opisanih obrambenih mehanizama u invalida. Kada se već koriste spolni pojmovi (o koje se psihoanaliza upire) tada je nezaobilazno spo- menuti i spolni život invalida. Spolna želja može oslabjeti zbog osjećaja manje vrijednosti i zbog pretvaranja libida u obranu od libida (kontrakateksa). No, invalidnost može postati i prednost.
Ako je invalidnost simbolična kastriranost, a po S. Freudu žene su bića bez spolnog organa, dakle kastrirane, tada bi žene invalidi mogle postati privlačne za onu skupinu muškaraca koje plaši prevelika ženska dominacija. Muški bi invalidi, pak, mogli biti privlačni za skupinu žena u kojih majčinski osjećaj dominira nad erotskim (maleno se dijete, zbog svoje biološke nemoći, može također doživjeti kao kastrirana osoba). Nekoliko je puta spomenuta agresija i autoagresija u invalida. Naizgled su invalidi mirni i tihi, svjesni svojih ograničenja i spremni prihvatiti okolinu onakvom kakva ona jest s obzirom na to što u većoj ili manjoj mjeri o njoj ovise. Pomnijom analizom njihovog psihološkog ustroja prepoznajemo prikrivenu, a nerijetko i otvorenu agresivnost. Ona se očituje u negativizmu, odnosno u odbijanju komunikacije i sudjelovanju u skupnoj djelatnosti. Takvo je ponašanje posljedica kompeticije koja je, uglavnom, na njihovu štetu. Moguće će invalid prihvatiti skupinu invalida gdje obično ne izostaje verbalna, češće neverbalna usporedba svojih mogućnosti s drugima. Rigidno ponašanje pripada dijelu agresivnih obrana. Agresija, u invalida, dolazi na mjesto neostvarenih i potisnutih libidnih potreba. Navedeni problemi u invalida upućuju na zaključak da oni nisu prihvatili stvarnost tj. vlastita ograničenja. Agresija je odgovor na nepravdu sudbine koja se projicira na okolinu, najčešće na najbliže. Agresivni je odgovor usmjeren i prema sebi samome, što rezultira depresijom i psihosomatikom. Postoje i oni invalidi koji su prihvatili stvarnost. Oni su ostvarili i sa- mopoštovanje za one sposobnosti koje mogu obnašati. Zrelost njihove osobnosti im omogućava primjerenu komunikaciju s okolinom što okolina rado prihvaća. Postoji agresija i autoagresija okoline invalida. Jasno je da govorimo o nesvjesnom te ovo izlaganje može dovesti i do negodovanja. Zašto bi okolina invalida bila agresivna? Prije svega stoga što invalid usmjeruje razmišljanje osoba u okolini na mogućnost njihova vlastita invalidiziranja, odnosno, psihoanalitički rečeno, na mogućnost kastriranja. Takva je mogućnost prisutna zbog osjećaja krivnje koji se stvarao tijekom života zbog konflikta ljudske prirode i niza zabrana koje zovemo civilizacijom. Osjećaj krivnje izaziva potrebu za samokažnjavanjem (obrana kojom se simbolički ublažava ili otklanja kažnjava- nje sa strana autoriteta) te je depresija, kao izraz autoagresije nerijetko prisutna u osoba iz okruženja invalida. No, vratimo se njihovoj agresiji prema invalidu. On je ne samo opterećenje, koje se ne priznaje tako Iako, već i savjest svakoga koji ga promatra (invalid je opomena za moguće kažnjavanje krivca). Agresija prema auto- ritetu je klasična reakcija svakoga; rijetke su osobe koje život prihvaćaju s radošću kao učitelja.

Poznavajući emocionalne probleme invalida i njegove okoline potražimo najprimjereniji stav.

Osvrnimo se, najprije, na okolinu. Ona mora znati da invalid nije samo osoba ograničenih mogućnosti koja treba pomoć. Riječ je o osobi koja je ostvarila emocionalni stav prema sebi i okolini u kojem, pored manifestne submisivnosti ima prikrivene agresije. Pored toga svatko tko radi s invalidom treba preispitati svoju motivaciju za taj svoj rad. Koliko je ona rezultat osjećaja krivnje (koja obvezno nosi u sebi agresiju) a koliko rezultat zrelih nastojanja za pružanjem pomoći tim osobama. Niti jedna motivacija nije bez neke koristi odnosno sekundarne dobiti; jedna je korist već spomenuta: smanjenje osjećaja krivnje zbog tko zna čega i tko zna kada. Prihvatljivija bi korist bila potreba za upoznavanjem jednoga drugoga svijeta, svijeta invalidnosti - ta je motivacija zrela i može biti povezana sa znanstvenim zanimanjem.

Invalide treba usmjeravati prema spoznaji i prihvaćanju stvarnosti u kojoj se oni nalaze. Ne treba ublažavati njihov položaj koji oni dobro znaju i osjećaju. Razgovor o njima samima, uključujući i stvorene agresivne stavove prema sebi i okolini, treba voditi postupno i oprezno. Takav je pristup za mnoge bolan ali ga invalid radije prihvaća nego glumljeni stav kako je sve u redu. Invalid, s realnim stavom okoline, osjeća da je prihvaćen onakav kakav on odista jest. Tek tada je moguće svoju invalidnost prihvatiti kao životnu školu u kojoj se može više naučiti no što to mogu naučiti oni drugi, neinvalidi. Govorimo Ii mi o prednosti invalida? Da, i pri tome nema dvoličnosti.

prof. dr. Vladimir Gruden

 MARIJAN DOBRINČIĆ NAPOKON DOBIO RAMPU

I RAMPA JE GOTOVA

Mada je prošlo četiri i pol mjeseca od koncerta ''Zagrebačke filharmonije'' još se uvijek rado siječam te večeri. Jer ne samo što se tada skupio novac za izgradnju moje prilazne rampe i prekrasnog ugođaje nego i to da sam na toma koncertu stekao jedno divno prijateljstvo. Oprostite mi na ali morao sam to reći. Mada smo se svi nadali a ja posebno da će izgradnja rampe poćeti ubrzo iza koncerta ali nije bilo tako, naime pojavili su se neki problemi oko samih izvođaća. Naravno trebalo je nabaviti materijal i sve ostalo organizirati a to u današnje vrijeme nije baš tako jednostavno. A došli su i godišnji odmori tako da se je i tu malo izgubilo na vremenu bilo kako bilo ali rampa je sada gotova. Svi oni koji su u kolicima dobro znaju kakav je to osječaj kada se nađeš ispred stepenica i kada ne možeš uči u kuću, a pogotovo u svoju vlastitu kuću. Kada za svaki izlazak iz nje nekoga morate moliti da vas iznese van na druga kolica ili da vas unese u kuću pa mada to bio netko i od vaše obitelji. Jer su stepenice te koje vas sprećavaju da samostalno i po vlastitoj želji izlazite van. Baš u takvoj situaciji sam bio ja do izgradnje ove rampe. Sada mogu sam izaći kada hoću i ući kada hoću ne moram nikoga ćekati ili moliti da me unese u kuću. A i kolica su mi uvijek spremna da ih koristim, što do sada nije bio slučaj jer sam ih preko zime morao rastavljati jer nisam imao mjesta u kući da ih imam uvijek spremne za vožnju. Tako da samo u par dana kako imam rampu puno sam pokretniji što se tiće izlazaka iz kuće. Tako da sam siguran da shvaćate moje veselje i radost. A velika mi je želja da svi invalidi koji koriste kolica i oni teško pokretni imaju ovakvu rampu ili drugo njima prihvaljivo rešenje izlaska i ulaska u svoje kuće ili stanove. Na kraju bih se od sveg srca zahvalijo svima onima koji su na bilo koji način pripomogli u realizaciji ovoga projekta. A prije svega gospodinu Željku Klepaču i Savezu Društva Distrofičara Hrvatske, koji su pokrenuli i realzirali akciju. Zatim Zagrebačkoj Filharmoniji, i svima onima koji su u tom koncertu sudjelovali, firmi NOVALIĆ d.o.o. vlasniku firme Hasanu Novaliću na poklonjenom građevinskom materijalu, firmi PUĆO d.o.o. vlasniku gospodinu Josipu Pučiću na sniženoj cijeni stolarije odnosno vrata i prozora, također zahvala majstorima izvođačima na koreknoj izvedbi i poštovanju rokova. Svima njima i svim znanim i neznanim dobročiniteljima veliko hvala u moje osobno ima i u ima moje cijele obitelji.

Zahvalan Marijan Dobrinčić

PORTRET GENija

BEETHOVEN 1770-1827
Život Beethovena



GLAZBENO I OPĆE OBRAZOVANJE

BEETHOVEN POTJEĆE IZ GLAZBENE OBITELJI, a njegova rana glazbena poduka bila je pod očevim vodstvom. Otac ga je učio svirati klavir i violinu. Njegovo opće obrazovanje nije nastavljeno nakon osnovne škole. Bio je skoro nepismen u matematici.

PRVO OTKRIĆE

U dobi od 19 godina, 1789.g. Beethoven je poduzeo zakonske korake da postane glava obitelji. Zahtijevao je pola očeve plaće da bi pomagao braći. Ovaj čin samouključenja pokazuje njegov karakter.

Studije sa Haydnom

Prvi kontakt
Na jednom putovanju u London, Haydn je susreo mladog Beethovena. Beethoven je pokazao Haydnu svoju kantatu i primio njegove pohvale. Izborni knez iz Bonna platio je Beethovenu satove i troškove studiranja sa Haydnom u Beču.

Studije
Beethoven je stigao u Beč 1792.g. i studirao sa Haydnom oko godinu dana. Takav aranžman je bio razočaranje za Beethovena.

Odnosi
U javnosti njih dvojica su bili dobri, ali je bilo problema u međusobnom odnosu a u pitanju je bila profesionalna ljubomora.

Drugi učitelji
Beethove se okrenuo drugim učiteljima kad je Haydn otišao u London drugi put. Studirao je sa Albrechtsbergerom, čuvenim voditeljem zbora u St. Stephens u Beču i najpoznatijim učiteljem kontrapunkta u Beču. Poslije je studirao kod Salieria, čuvenog u Mozartovoj biografiji. Salieri je pomogao Beethovenu pri stavljanju talijanskih riječi u glazbu.

Prvi zadatak
Njegov prvi zadatak u Beču bio je da se postavi kao pijanist i kompozitor. Vrlo brzo je postigao oboje.

Plemstvo
Radio je za dvor u Bonnu tako da su njegovi prvi kontakti bili u aristokratskim krugovima. Trebao je njihovu financijsku potporu.

Javni koncerti
Javni koncerti nisu još bili popularni u Beču, ali Beethoven je započeo seriju dobrotvornih koncerata. Kasnije, 1800.g. imao je prvi koncert u vlastitu korist.

Opus 1
Njegov opus 1, Trio za klavir, violinu i čelo, bili su načinjeni da impresioniraju bečko društvo. Svaki trio je u 4 koraka. Beethoven je kreirao paralelu među instrumentima u svakom triju.

Braća i rodbina
Sva su mu tri brata živjela u Beču i često divljala po ulicima. Poslije smrti brata Carla 1815.g. Beethoven je osjećao odgovornost za nećaka Karla. Pokušao je dokazati da njegova šogorica nije u stanju brinuti se za Karla. Išao je do suda tražiti starateljstvo i dobio ga je.

Hendikep – gubitak sluha
Skoro je sigurno kad je postao gluh, ali je tu činjenicu držao u tajnosti do 1801.g. kad je napisao prijatelju u Bonn o svom «jadnom životu u tišini». Bio je totalno gluh do 1818.g. Nastavio je komponirati do smrti 1827.g. dokazujući da se bez obzira na sve probleme i veliki hendikep u životu može postići sve što se čvrsto odluči.



Beethovenova djela

9 SIMFONIJA
1 OPERA "Fidelio"
32 PIANO SONATE
5 PIANO CONCERTOS
16 STRING QUARTETS
16 SONATA ZA 1 INSTRUMENT I PIANO (CELLO,5; VIOLIN,10; FH,1)

Beethovenovi Citati

''Mi smrtnici sa besmrtnim mislima, rođeni smo za patnje i radosti,
i netko bi mogao reći da najbolje primamo radost kada patimo''.

"Glazba je veće otkriće nego filozofija''.

" Glazba je posrednik između intelektualnog i osjećajnog života...
bestjelesan ulaz u viši svijet znanja koji razumije ljudsku vrstu,
ali koji ljudska vrsta ne može razumjeti." (1810)

Handel je najveći kompozitor koji je ikada živio.
Poklonio bi se i kleknuo na njegov grob.

Nikad nisam razmišljao o pisanju za slavu i čast. Ono što imam u srcu moralo je izaći, to je razlog što sam komponirao.

Beethovenov brat jednom mu je poslao novogodišnju čestitku i potpisao se ponosno 'zemljoposjednik'. Beethoven mu je vratio kartu potpisanu 'Ludwig van Beethoven, vlasnik pameti.

Prijatelji plješćite, komedija je gotova. (Beethovenove zadnje riječi)

Tomislav Goll

GEN PRIČA

Dobra vijest

Jednom je poznati američki igrač golfa Robert De Vincenzo osvojio turnir i, nakon što je primio ček te se nasmijao kamerama, otišao je u klupsku zgradu kako bi se pripremio za odlazak. Nakon toga, dok je išao prema svom automobilu na parkiralištu, prišla mu je neka mlada žena. Čestitala mu je na pobjedi, a zatim mu ispričala kako ima jako bolesno dijete, gotovo na umoru.
Nije znala kako će platiti liječenje i bolničke troškove. De Vincenza je priča veoma dirnula pa je izvadio kemijsku olovku i na dobijenom čeku kao korisnika naveo ime te žene. "Uljepšajte život svom djetetu," rekao je stavljajući joj ček u ruku.

Sljedećeg tjedna, dok je ručao u klupskim prostorijama prišao mu je dužnosnik Udruge profesionalnih igrača golfa. "Neki momci s parkirališta rekli su mi prošli tjedan da ste se poslije osvojenog turnira sreli s jednom mladom ženom. " De Vincenzo je kimnuo.
"Pa," rekao je funkcioner'', imam za vas vijest. Ona je prevarantica. Nema bolesno dijete. Nije čak ni udana. Opljačkala vas je, prijatelju moj."
"Hoćete reći da ne postoji dijete na umoru?" pitao je De Vincenzo .
"Točno," odgovorio je funkcionar.
"To je najbolja vijest koju sam čuo ove godine," kazao je De Vincenzo .

GEN PUTOVANJA

SICILIJA

Ljeto je, a mi se preznojavamo u novom autobusu kojem se pokvario klima uređaj. Putovanje je prilično mukotrpno i daleko (2.000 km). No, ipak veselim se cilju našeg putovanja "Siciliji" tamo ćemo provesti tjedan dana svirajući na ljetnom festivalu posvečenom velikom skladatelju P. I. Čajkovskom.
Prešavši trajektom u Mesinu uspjeli smo se malo rashladiti, nakon toplotnog udara u našem busu. Sikanci, Elimljani, Feničani, Grci, Kartažani pa Sirakuški tiranin
Dionizije stariji, pa Rimsko carstvo, Vandali, Goti, Bizant, Arapi, Normani, Ažuvinci, Španjolci, Habsburgovci, Burboni i konačno od 1861. Kraljevina Italija. Skoro da je i teško zapamtiti tko je sve osvajao i vladao tim lijepim i velikim otokom.

Krećemo prema našem krajnjem odredištu Agrigentu. Prolazimo pokraj Etne živućeg vulkana oko čijeg vrha se prijeteći skuplja dim i neki tamni oblaci. Svi smo osjećali priličnu nelagodu promatrajući taj prizor (pa neće valjda baš sada). Kad nam se Etna izgubila iz vidokruga osjetili smo olakšanje. Nakon par sati vožnje stigli smo konačno i do našeg hotela smještenog na obali sredozemnog mora. Naši domaćini su nam kazali da se za lijepog vremena vide i obrisi Arike. Gledajući prema pučini nisam baš vidio Afriku, ali sam vidio da je naše more tisuću puta ljepše.
Nakon smještaja u hotelu krenuli smo u razgledavanje okolice. Moju pažnju privukao je jedan putokaz na kojem je pisalo mjesto Corleone 30 km. Odmah su mi misli krenule o filmu "Kum" i imenu Vito Corleone, zapravo ne mogu povezati ove ugodne ljude sa kojima smo okruženi sa svim tim filmovima o Mafiji. Moram spomenuti restoran koji je vodila punašna mama Marija, hraneći nas kao da smo joj djeca. Uz odlično vino i riblje specijalitete tu smo provodili dosta vremena.

Kako su koncerti mojeg orkestra počinjali kasno navečer imali smo dosta vremena za razgledavanje. Od mnogih interesantnih mjesta moram odvojiti dolinu hramova. Među inima i najsačuvaniji hram na svijetu Concordia. Onako smješten na stijeni iznad mora izaziva strahopoštovanje. Mislim da sam tu snimio moje najuspješnije fotografije.

Sicilijanci koji su vrlo simpatični bave se ribarstvom, uzgojem agruma, turizmom, vinarstvom, uzgojem maslina i stočarstvom. Zanimljivo je da je skoro 35 posto stanovništva zaposleno u petrokemijskoj industriji.


I na kraju volio bih ponovno ići tamo jer sigurno nisam vidio dovoljno, ali ima još toliko mjesta gdje nisam bio i na koja želim ići, pa ću Vam slijedeći put dočarati moje novo putovanje.

Vaš Željko Klepač