INTERNET FUN

Na web stranicu Turističke zajednice Australije pristižu zbilja svakakva pitanja. Na kraju je veselim 'Aussiejima' dosadilo da ih svaka šuša pili, i evo kakvi su rezultati...

Pitanje iz Velike Britanije: Puše li ikad vjetar u Australiji? Nikad nisam na televiziji vidio da tamo pada kiša, pa me zanima kako biljke uopće uspijevaju...
Odgovor: Mi sve biljke uvozimo potpuno izrasle i onda sjedimo i gledamo ih kako umiru.

Pitanje iz SAD-a: Hoću li moći vidjeti klokane na ulici?
Odgovor: Ovisi o tome koliko ste popili.

Pitanje iz Švedske: Želim pješice prijeći razdaljinu od Pertha do Sydneyja. Mogu li pritom pratiti željezničku prugu?
Odgovor: Svakako, to je samo 3000 milja, ponesite si malo više vode...

Pitanje iz Švedske: Je li u Australiji sigurno trčati po grmlju?
Odgovor: Znači, točno je ono što se priča o vama Šveđanima...

Pitanje iz Velike Britanije: Ima li u Australiji bankomata? Možete li mi poslati popis svih bankomata, ako ih ima, u Brisbaneu, Cairnsu, Townsvilleu i Hervey Bayu?
Odgovor: Od čega je vaš zadnji rob umro?

Pitanje iz SAD-a: Možete li mi dati neke informacije o utrkama nilskih konja u Australiji?
Odgovor: A-fri-ka je veliki trokutasti kontinent južno od Europe. Au-stra-li-ja je onaj veliki otok usred Pacifika na kojem nema... ma, nije bitno. Svakako, utrke nilskih konja održavaju se svakog utorka navečer u Kings Crossu. Nudistima ulaz besplatan, dođite goli.

Pitanje iz SAD-a: U kojem smjeru je sjever u Australiji?
Odgovor: Okrenite se prema jugu i onda skrenite za 90 stupnjeva. Kontaktirajte nas kad stignete ovamo i poslat ćemo vam ostatak uputa.

Pitanje iz Velike Britanije: Smijem li unijeti beštek u Australiju?
Odgovor: Zašto? Samo jedite prstima, kao i mi.

Pitanje iz SAD-a: Možete li mi poslati raspored koncerata Bečkih dječaka?
Odgovor: Au-stri-ja je ona simpatična državica koja graniči s Njemačkom, koja je... ma, nije bitno. Svakako, zbor Bečkih dječaka pjeva svakog utorka navečer u Kings Crossu, odmah poslije utrki nilskih konja. Dođite goli, za nudiste je besplatno.

Pitanje iz Francuske: Imate li vi u Australiji parfeme?
Odgovor: Ne, Mi ne smrdimo.

Pitanje iz Amerike: Razvio sam novi proizvod, izvor mladosti. Možete li mi reći gdje bih ga u Australiji mogao dobro prodati?
Odgovor: Svugdje gdje su se Amerikanci okupili u većem broju.

Pitanje iz Velike Britanije: Mogu li u Australiji nositi cipele s visokom petom?
Odgovor: Vi ste britanski političar, je li tako?

Pitanje iz Italije: Možete li mi reći na kojim mjestima u Tasmaniji ima mnogo manje žena nego muškaraca?
Odgovor: Da, u gay-clubovima.

Pitanje iz Francuske: Slavite li vi u Australiji Božić?
Odgovor: Samo na Božić.

Pitanje iz Njemačke: Ima li u Australiji samoposluživanja i može li se mlijeko kupiti tijekom cijele godine?
Odgovor: Ne, mi smo miroljubiva civilizacija veganskih lovaca i skupljača. Mlijeko je protuzakonito.

Pitanje iz SAD-a: Molim da mi pošaljete popis svih liječnika u Australiji koji raspolažu serumom protiv ugriza zvečarki.
Odgovor: Zvečarke žive u A-me-ri-ci odakle VI dolazite. Sve australske zmije su neotrovne, potpuno bezopasne i lako ih je pripitomiti.

Pitanje iz SAD-a: Imam pitanje o jednoj poznatoj životinji iz Australije, ali sam zaboravio kako se zove. To je neka vrsta medvjeda koja živi na drveću.
Odgovor: Zovu se skočimedvjedi. Tako ih zovu jer skaču s grana i pojedu mozak onom tko prođe ispod njih. Možete ih odbiti od sebe tako što ćete se politi ljudskom mokraćom prije nego što krenete u šetnju.

Pitanje iz SAD-a: Bio sam u Australiji 1969. na dopustu iz vojske, i htio bih stupiti u kontakt s curom s kojom sam se viđao dok sam bio u Kings Crossu. Možete li mi pomoći?
Odgovor: Da, ali još uvijek ćete ju morati plaćati po satu.

Pitanje iz SAD-a: Hoću li moći razgovarati na engleskom u većini mjesta koja planiram posjetiti?
Odgovor: Da, ali ćete ga prvo morati naučiti.

pripremio Tomislav Goll
 

UPOZNAJTE STJEPANA HOJSEKA - ŠTEFA

Rođen sam u malom zagorskom mjestu Cvetlin pokraj Trakošćana, gdje sam završio i osnovnu školu a distrofiju su mi otkrili u trećem razredu osnovne škole. Dijagnoza je bila spinalna amiotrofija tip tri koja nije dalje napredovala tako da još uvijek mogu hodati, svirati i raditi. Nakon završene osnovne škole išao sam u Ivanec u srednju školu i tamo sam završio strojarski smjer. Tek nakon što sam završio srednju školu javio se centar za socijalni rad iz Ivanca i rekli su mi da ne trebam maturirati jer ionako neću moći raditi. Predložili su mi da napustim srednju školu i da će me oni poslati u Centar u Zagrebu, no ja to nisam želio, nego sam normalno maturirao i onda sam tek 1996. godine došao u Centar Dubrava u Zagreb. U centru sam odmah upoznao dobro društvo i počeo pomalo svirati a paralelno s tim završio sam za urara i počeo raditi u radionici u Centru. Glazbom se bavim intenzivno i danas, sviram u bendu doma. Bez posla sam bio tri godine sve do 1999. i u to vrijeme sam samo svirao i živio od svirke. U centru sam dobio stalni posao tako da proteklih godinu i pol vodim radionicu: pola radnog vremena držim praktičnu nastavu kao nastavnik i pola radnog vremena vodim bend. S obzirom na dijagnozu smatram da sam u životu uspio i da radim posao koji izuzetno volim i u kojem uživam. Stalni posao riješio je moje egzistencijalne probleme i na radnom mjestu se zaista trudim tako da ponekad odradim i neke poslove koji nisu u opisu mog radnog mjesta i trudim se pomoći maksimalno koliko god mogu. Dom smatram svojom drugom kućom i da sam nakon završenog školovanja otišao u svoje rodno mjesto tko zna gdje bih danas bio, a pogotovo ne znam što bih tamo radio, jer to je Zagorje i tamo nema posla. Trenutno stanujem sa dečkima iz benda kao podstanar, kupio sam auto i položio vozački u petom mjesecu prošle godine. Zanimljivo je da se glazbom nisam bavio sve do 1996. godine iako su mi u obitelji svi glazbenici, tata, brat i stričevi, svi sviraju. No kad sam se u Centru prijavio i rekao svoje podatke odmah su rekli da ću svirati gitaru, i tako je i bilo. Nakon dva tri mjeseca proba počeo sam svirati bas gitaru. Zanimljivo je i da me je tata kod kuće isprobao na nekoliko instrumenata, ali u to vrijeme me glazba nije zanimala, vjerojatno zato sto je kuća bila puna raznih instrumenata i stalno su se u njoj odvijale neke probe, puno ljudi je dolazilo, sviralo i odlazilo. Ja sam bas gitaru kao svoju ljubav otkrio tek u Centru Dubrava. Sada sam i sretno zaljubljen, djevojka je isto išla u Centru u školu, zaposlena je u Savezu za invalide rada. Bolest je sada iza mene i o njoj ne razmišljam, razmišljam o budućnosti i osnivanju obitelji, moram još položiti i pedagoški tečaj, a to ću vjerojatno napraviti u sklopu Centra.

Štefu želimo naravno puno sreće i uspjeha uz puno veselih nota, a sve vas pozivamo na prvi nastup Štefa i njegovih dečki iz Centra.

Tomislav Goll

PORTRET GENija

Biografija Jerry Lewisa

Jerry Lewis rođen je kao Joseph Levitch 16.03.1926, u Newark-u, New Jersey. Njegovi roditelji, Rae i Danny Lewis, bili su profesionalci u svijetu zabave. Njegov otac je bio ''totalni zabavljač'', a majka je svirala piano na radio stanici WOR u New Yorku, radila glazbene aranžmane i bila muževa glazbena direktorica.
Kada je imao pet godina Jerry je imao prvi nastup u New York's Borscht Circuit pjevajući "Brate, možeš li uštedjeti novčić?" U vrijeme kad je navršio 15 godina, već je imao savršenu komičarsku vještinu, mimiku i lagano micanje usnama dok je gramofon sa popularnim pjesmama svirao iza pozornice. To je bilo poznato kao njegova ''Točka s pločom''.
Obučen u nabrani sako i pričvršćene hlače Jerry je izazivao agente. Kad je napokon dobio ugovor bilo je to u burlesknom kazalištu u Buffalu. Max Coleman, koji je radio sa Jerry-evim ocem pomogao mu je kod daljnjih ugovora i ostao dobar prijatelj s njim i danas.
25.07.1946. Jerry je počeo glumačko partnerstvo sa Dean Martinom, koje ih je vrlo brzo obojicu proslavilo. Za manje od 18 tjedana njihove plaće su narasle sa 250 $ tjedno na 5.000 $ tjedno.
Kad su snimili prvi film za Paramount Pictures kritičar Bosley Crowther je napisao: "Ne možemo se prestati smijati, Jerry Lewis je rođeni komičar – njegovi ekcentrični brzi pokreti, uznemiravajući izrazi lica, i piskavi glas su 'ono nešto'. On je najsmješnija figura na filmu.''
Zajednički uspješni rad sa Dean Martinom završio je točno nakon deset godina 25.07.1956.
Od 1949. godine J. Lewis se bori protiv mišićne distrofije, i pomaže Udrugama koje se bave Mišićnom distrofijom.
Od tada je Jerry stalno u pokretu, uz uspješnu filmsku karijeru snimio je i nekoliko vrlo prodavanih albuma. Sa povećanim samopouzdanjem počeo je i pisati scenarije, režirati i producirati filmove.
U proljeće 1959. potpisao je ugovor na 10 miliona $ plus 60% zarade od njegovih 14 filmova – u to vrijeme to je bio najveći honorar za jednu zvijezdu.
1967. Jerry je postao profesor na Sveučilištu Južne Kalifornije, gdje je podučavao studente koji su pohađali filmski smjer. "The Total Film-Maker", baziran na 480 sati snimljenog materijala svojih predavanja, Jerry je obradio i objavio ga je Random House 1971.
1977 je godina koja je Jerry-u označila najveću čast koju zabavljač može dobiti. ''J. Lewis je čovjek za sva vremena, za sve ljude. Njegovo ime je, u srcima milijuna, sinonim za mir, ljubav i bratstvo.'' Sa tim riječima je kongresmen Wisconsina zaključio nominaciju J. Lewisa za Nobelovu nagradu za mir.
Uz nominaciju za Nobelovu nagradu za mir, Jerry je primio mnoge druge časti... 1971.g. dobio je Murray-Green nagradu za društveni rad, najvišu čast koju može dobiti američki građanin. U rujnu 1976. Američki senat je prihvatio rezoluciju uvažavanja njega kao ''nesebičnog borca protiv mišićne distrofije''. U lipnju 1978. komunikacijska industrija nagradila ga je sa NATPE nagradom godine za njegov humanitarni doprinos u podizanju svijesti protiv borbe sa neuromuskularnim bolestima.
U lipnju 1978. također je dobio Jeffersonovu nagradu za ''ogroman javni doprinos u pomaganju hendikepiranim osobama'' u posebnoj ceremoniji na Vrhovnom sudu u Washingtonu.
U siječnju 1980. Touchdown klub iz Washingtona nagradio ga je sa prestižnom Hubert H. Humphrey humanitarnom nagradom. Ova nagrada se dodjeljuje svake godine osobama koje najbolje pokazuju primjere ideala i hrabrosti pokojnog potpredsjednika. U studenom 1984. primio je nagradu Bostonskog sveučilišta Neal Pike za pomoć hendikepiranim osobama. U 1984. godini primljen je u francusku Legiju časti za izvanredni javni doprinos. Nekoliko mjeseci prije toga Jerry je dobio čin u Redu umjetnika i pisaca, a francuski ministar kulture Jack Lang je to obrazložio riječima '' za njegove ljudske kvalitete i dobročinstvo. Vi ste prijatelj djece i model za odrasle.''
U lipnju 1985. Ministarstvo obrane mu je dodjelilo najveću nagradu koju može dobiti civil... Medalju za javni rad, prepoznajući njegov rad u borbi protiv mišićne distrofije.
U lipnju 1987. dodatno je nagrađen kad je dobio počasni doktorat na Mercy College, New York.
1988. je počela sa Jerry-evim primanjem Nagrade za profesionalnost i dostignuća od Eterna Watch Corporation kao priznanje za njegov ''humanitarni doprinos i posvećenost udruženju bolesnih od mišićne distrofije''.
22.02.1998. dobio je Nagradu za životno djelo za komediju.
Uz svu ovu aktivnost Jerry ima i pet sinova, sedam unuka i jednu praunuku. U ožujku 1992. ponovo je postao otac djevojčice Danielle Sara.

Njegovi filmovi, TV nastupi, nastupi uživo, radio programi, knjige, ploče i sama njegova pojava donijeli su jedinstveni humor i kreativnost u svaki kutak svijeta. Njegov status prepoznatljivog na svijetu se ponovno obnavlja sa novim generacijama koje otkrivaju zabavu i koristi zdravog smijeha.
Jerry Lewis ima moto koji pokazuje više od ičega njegovu ljubav za humanost: ''Proći ću kroz ovaj svijet samo jednom. Bilo koje dobro koje mogu učiniti ili ljubaznost koju mogu pokazati bilo kojem ljudskom biću, trebam učiniti sada. Ne mogu odgađati niti zanemarivati to, jer ovaj  put neću proći još jednom!''
 

Tomislav Goll

GEN PRIČA

Leptir

Jednos dana pojavio se maleni otvor na čahuri.
Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.
Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru. Uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao.
Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.
Čovjek je nastavio promatrati  leptira očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti,  povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.
Međutim, ništa  se nije dosodilo.
Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima.
I nikada nije poletio.

Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći izlazeći iz čahure osmislio bog, kako  bi krv iz tijela potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti. Ponekad su teškoće ono što trebamo u životu. Kad bi nas bog oslobodio svih prepreka,  osakatio bi nas. Nikad ne  bi  postali onoliko snažni koliko možemo biti.
Nikada ne bi mogli letjeti.
Tražila sam snagu i bog mi je dao poteškoće Koje su me osnažile.
Tražila sam mudrost i bog mi je dao probleme koje je trebalo riješiti.
Tražila sam bogatstvo i bog mi je dao mozak i tijelo da mogu raditi.
Tražila sam hrabrost i bog mi je dao prepreke koje je trebalo svladati.
Tražila sam ljubav i bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražila sam usluge i bog mi je dao prilike.
Nisam dobila ništa  od onog što sam tražila, ali dobila sam sve što mi je trebalo. 

Živi život bez straha i suoči se s preprekama i znaj da ih sve možeš svladati.

GEN PUTOVANJA

Bonjour France

Ovaj put naše odredište je Francuska točnije Lyon. Pred nama je 1300 km autoputa. Krenuli smo iz Zagreba mojim osobnim automobilom. Preko Ljubljane, Trsta, Venecije, Milana i Torina, stigli smo u dolinu Aoste. Okružena je ogromnim planinskim masivima i skoro za svakog smo pomislili da je Mont Blanc. Kad se stvarno pokazao zastrašio nas je svojom visinom 4807 m. Zanimljivo je i napomenuti da se u blizini nalaze Veliki i Mali Sv. Bernard koji povezuje Italiju sa Švicarskom i Francuskom, poznat i po onim velikim prekrasnim psima Bernardincima. Prošavši kroz tunel " Mont Blanc " sjetili smo se teške nesreće koja se nedavno tu dogodila, još uvijek su vidljivi tragovi velikog požara. Sa druge strane dočekala nas je Francuska okupana suncem .

Malo smo skrenuli sa naše rute da bismo razgledali Chamonix poznato mondeno skijalište. Smješten na tisuću metara nadmorske visine sa prekrasnim hotelima i restoranima , u kojima su isto tako visoke cijene zaključili smo da ćemo se ipak orijentirati na Sljemenska skijališta. Put nas je dalje vodio prema Lyonu trećem po veličini gradu u Francuskoj. Grad nas je oduševio .

Na svakom koraku cvijeće, sa svakog rasvjetnog stupa vise cvjetni aranžmani čak su i prometni rotori u sredini puni cvijeća. Vrlo je primjetna i čistoća cijeloga grada. Dobar život i bogatstvo cijele zemlje svuda se osijeća. Razgledali smo čuvenu katedralu iz dvanaestog st. Sain- Jean, ispred katedrale je vidikovac sa kojeg se vidi čitav grad i rijeka Rhona. U samom gradu nalazi se gradska Vijećnica iz dvanaestog st., hotel - Dieu osnovan 543 god. i najstarija bolnica u Francuskoj.Cijeli Lyon pun je neobičnih i lijepo oslikanih fasada. Na jednoj su prikazani najznačajniji građani poput Antoine de Saint – Exupery pisac sigurno jedne od najpoznatijih knjiga na svijetu , naravno radi se o " Malom princu "
braća Auguste i Louis Lumiere izumitelji filmske kamere i mnogi drugi.
Zahvaljujući našim dragim prijateljima Mladenu i Brigiti koji su nas pozvali da budemo njihovi gosti mogli smo isprobati i najbolje Francuske specijalitete u zgodnim malim restoranima u centru grada. lako su Francuzi poznati po odličnom pripremanju hrane i raznim alkoholnim pićima ( šampanjac, konjak, vina i t.d.) duboko sam uvjeren da bar po tome ne zaostajemo za njima. U Lyonu se nalazi i svjetska centrala policije " INTERPOL " kojeg smo također posjetili zahvaljujući mom prijatelju koji je tamo djelatnik.

Jedan dan odlučili smo posjetiti Pariz koji je udaljen od Lyona oko 800 km .
Krenuli smo rano ujutro vlakom koji nas je podsjetio na vlakove s kojima smo se vozili u Japanu. Trebalo nam je niti dva sata do centra Pariza . Neznam dali ima nešto što nije napisano o tom predivnom gradu . Naše impresije bile su fascinantne. Želili smo popit piće na Champs- Elysees i priznajem bio nam je užitak. Za trijumfalna vrata (Are de Triomphe du Carrousel) nismo ni sanjali da su tako velika. Pogled sa vrha Eiffelovoga tornja (čekali smo preko dva sata u redu za dizalo) oborio nas je s nogu. Šetnjom kroz velike i krasno uređene parkove stigli smo do glasovitog Louvrea. Popili smo kavu (20 eura) tik uz crkvu Notre-Dame, prošetali mostovima preko Seine i zaključili ako ikada bude prilike moramo ponovo doći.

Au revoir !
Željko Klepač