20. godina rada Društva distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Dubrovnika

Društvo distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Dubrovnika, nakon višemjesečnih upornih i temeljitih priprema od Inicijativnog odbora, osnovano je 24. lipnja 1983. održavanjem Osnivačke skupštine. Osnivačkoj skupštini je prisustvovalo pedesetak članova - od toga 32 invalida koji su tako postali i prvi članovi, a za prvog predsjednika je izabran prof. Ante Radoničić
U okviru Društva danas evidentirano je 320 članova, koji se dijele u tri skupine prema stupnju invaliditeta. To su: distrofičari, osobe s dječjom i cerebralnom paralizom te osobe s ostalim oblicima tjelesnog invaliditeta. Društvo brine za sve ove tri skupine, u onim prostornim i organizacijskim mogućnostima koje su mu materijalno dostupne.

U skladu sa Statutom i ciljevima udruge Društvo aktivno prati i proučava potrebe svojih korisnika, te na osnovu tih saznanja kreira svoje aktivnosti. Uz pokretanje konkretnih inicijativa za promicanje bolje socijalne skrbi i unapređenje položaja invalidnih osoba u našem društvu, Društvo educira i roditelje i srodnike inv. osoba, bilo u svezi pružanja rehabilitacije, bilo u svezi osposobljavanja zajednice u cjelini za življenje s invalidninim osobama. Također, Društvo redovito obavještava svoje članove o njihovima zakonskim pravima, glede opskrbe ortopedskim pomagalima, odgoja i obrazovanja, osposobljavanja za rad i zapošljavanja te rješavanja stambenog pitanja. U Biltenu koji izdajemo četiri puta godišnje, naši članovi mogu naći i redoviti prikaz aktivnosti Društva.
 

Naglašavamo da je prostor u kojem se projektne aktivnosti odvijaju posebno za to prilagođen uklanjanjem arhitektonskih barijera i ostalih prepreka za kretanje osoba s invaliditetom.
Proslavi 20. godišnjice u ime SDDH prisustvovao je dopredsjednik Saveza Tomislav Goll i tom prigodom predsjednici dubrovačke udruge Antoniji Rosyahegy Nikolić uručio poklon i poželio i dalje ovako uspješan i koristan rad udruge.
 

Tomislav Goll
 

MIŠKOVIH PRVIH 25

Kad se jedan čovjek 25 punih godina bavi invalidima kako ga nazvati humanistom, dobrotvorom ili pozitivcem, ili ga zvati jednostavno Miško. Kod distrofičara Miško je sinonim za sve. Kad treba voziti, kad treba nositi, kad treba savjetovati ili tješiti, kad treba bilo kakva pomoć, a i kad se treba veseliti naš Miško je uvijek tu . Tisuće invalida prenio je svojim rukama i unatoč jakim bolovima u kičmi nikad se nije požalio. Obavlja stotinu poslova koje i nije dužan raditi . U savezu je uvijek precizan i točan kao švicarski sat - nikad nije zakasnio. Što se tiče arhive saveza koju on vodi od samih početaka možemo se pohvaliti jednom od ponajboljih. Svaki sastanak, svaki događaj, sve osobe i pripadajući dokumenti uredno i precizno pohranjeno je u našoj arhivi. Može se slobodno pohvaliti da je već sada " živa legenda " ne samo među našima nego među invalidima svih kategorija.
I na kraju poštovani gospodine Mijo Bašiću hvala Vam za sve što ste učinili priznanje koje ste dobili neka Vam bude poticaj da još dugo budete s nama na zadovoljstvo svih nas.

Savez Društava Distrofičara Hrvatske

PORTRET GENija

Objavljivanje akta atraktivne Heather Mills odnedavne supruge legendarnog Beatlesa sira Paula McCartneyja - koja je inače svoju karijeru započela kao fotomodel i manekenka - ne bi uopće bilo intrigantno niti upitno da ne postoji jedan detalj: proteza. Mnogi svjetski mediji, u povodu vjenčanja, pored aktova Heather Mills iz prošlosti donijeli su i "svježije" aktove s protezom, bez dodatnog komentara, ostavivši odgojeni kakvi jesu fotografijama da same govore za sebe. (Inače, Heather Mills protezu nosi od 1993. godine kada je u prometnoj nesreći, koju je skrivio policajac na motoru, izgubila nogu.)

Nesebična

Priča o Heather Mills, danas Heather Mills McCartney, naime, mnogo je složenija. Ona govori o izuzetno snažnoj i upornoj osobi koja je jošu ranom djetinjstvu uzela sudbinu u svoje ruke. Fotografije s protezom ne razotkrivaju samo savršeni stas Heather Mills veći njezinu hrabrost da se suoči s vlastitim životnim izazovima te na osobnom primjeru pokaže kako i najnezamislivija kombinacija životnih okolnosti nije razlog za depresiju. Nastojanje da svojim radom i javnim nastupima pomogne i drugim osobama sa sličnim problemima kod Heather Mills nije bilo inicirano isključivo vlastitom nesrećom. Naime, još početkom ratnih događanja na prostoru bivše Jugoslavije Heather Mills se uključila u pomoć izbjeglicama i žrtvama rata. Kako je početkom devedesetih radila kao instruktorica skijanja u Sloveniji, organizirala je u Austriji krizne kampove za izbjeglice. Nakon nesreće ova izuzetno lijepa žena morala se suočiti s novim izazovom te je, kako o tome pišu britanski mediji, "kapitalizirala svoj gubitak i promovirala svoju priču postavši svojevrsna ikona hendikepiranih". Gledajući jednostrano, njezino vjenčanje s Paulom McCartneyjem izgleda kao suvremena priča o Pepeljuzi, no istina je da je McCartney upoznao Heather Mills tek nakon što je, potaknut dokumentarcem koji je snimila za BBC, donirao 240 tisuća funti njezinoj humanitarnoj organizaciji "The Heather Mills Health Trust" koja je u Hrvatsku dopremila nekoliko konvoja protetičke opreme za invalide Domovinskog rata. Od tog se kontakta razvilo prijateljstvo koje je rezultiralo snimanjem pjesme "Vo!ce" 1999. godine i zajedničkim angažmanom na humanitarnim projektima.
Kroz barijere

Heather Mills prošla je težak životni put od zlostavljanog djeteta i života na ulici, preko karijere modela i instruktorice skijanja, sve do uspješne karijere televizijske voditeljice. Doživjevši na samom početku obećavajuće manekenske karijere nesreću koja je njezin život okrenula prema dobrotvornom radu, Heather Mills preživjela je zahvaljujući osobnoj energiji i ambiciji da ne dopusti da je tako mala stvar kao što je nedostatak jednog ekstremiteta zaustavi ili baci u depresiju. Upravo suprotno, svoju je životnu priču ova izuzetna žena, danas autorica međunarodnog bestsellera, autobiografije "Out on a Limb" i kandidatkinja za Nobelovu nagradu 1996. godine te dobitnica mnogih priznanja i nagrada iskoristila kako bi razbila barijere i predrasude o hendikepiranim osobama i pomogla njihovu uklapanju u ostatak društva. Ponekad se kaže da se stupanj civiliziranosti svakog društva mjeri njegovom brigom o starim, nemoćnim i hendikepiranim osobama, a Heather Mills je upravo tom, vrlo važnom civilizacijskom segmentu dala golem doprinos.

Tomislav Goll

GEN PRIČA

Spašavanje na pučini

Prije nekoliko je godina, u malenom ribarskom selu u Nizozemskoj, dječak podučio svijet o nagradama za nesebičnu pomoć, Budući da su svi stanovnici bili ribari, bilo je nužno imati dobrovoljnu spasilačku ekipu u slučaju nesreće. Jedne su večeri bjesnjeti vjetrovi, oblaci se sudarali i jaka je oluja zarobila ribarski brodić na pučini. Be¬spomoćna i u nevolji, posada je poslala poziv u pomoć, Kapetan spasilačke ekipe primio je poziv, a stanovnici sela okupili su se na gradskome trgu iznad zaljeva. Dok se spasilačka ekipa probijala brodom kroz valove, seljani su nestrpljivo čekali na plaži, držeći plinske svjetiljke u rukama da bi označili put povratnicima.
Sat poslije, kroz maglu se pojavio spasilački brod, a radosni su ljudi potrčali u susret. Iscrpljeno se svalivši na pijesak, spasitelji su objasnili da njihov brod nije mogao primiti više putnika i da su jednoga čovjeka morali ostaviti na pučini. Čak i taj jedan putnik sa sigurnošću bi prouzročio potonuće broda.
Kapetan je panično tražio ljude za još jednu spasilačku ekipu koja bi spasila usamljenoga utopljenika. Javio se šesnaestogodišnji Hans, Njegova ga je majka zgrabila za ruku, moleći: ''Molim te, nemoj ići. Tvoj je otac poginuo u havariji broda prije deset godina, a tvoj je stariji brat Paul već tri tjedna izgubljen na pučini, Hans, ti si sve što imam.''
Hans je odgovorio: ''Mama, ja moram ići. Kako bi bilo kada bi svi lekli - ja ne mogu ići, neka netko drugi to učini? Majko, ovoga puta moram izvršiti svoju dužnost. Kada stigne poziv u pomoć, svi mi trebamo učiniti ono što možemo.'' Hans je poljubio majku, pridružio se ekipi i nestao u tami noći.
Prošao je jedan sat - koji se Hansovoj majci činio dug kao vječnost. No, nakon nekog je vremena spasilački brod konačno izronio iz magle, Hans je stajao na pramcu. Sklapajući ruke, kapetan je povikao: ''Jeste li pronašli utopljenika?'' Skupljajući posljednje atome snage Hans je uzvratio: ''Da, pronašli smo ga. Recite mojoj majci da je to moj stariji brat, Paul!''

Dan Clark

GEN PUTOVANJA

La bella Italia 

Glazba nas ponovo vodi na novo putovanje . Danas ćemo ići na dvije destinacije. Otok Sardiniju i slavni tužni grad Pompeji .Ponovno autobusima Na daleko putovanje. Sretna je okolnost da su glazbenici iz našeg orkestra naviknuti na naporna putovanja, pa se uz šale i dobro raspoloženje lakše podnese i napor i umor. Vožnjom autobusom stigli smo do Rimske morske luke gdje smo se ukrcali na ogromni trajekt. Kad sam gledao zemljopisnu kartu Sardinija mi je izgledala vrlo blizu kopnenog dijela Italije, međutim plovili smo čitavu noć. Valovi su bili vrlo visoki i cijeli se brod neugodno ljuljao. Gotovo cijeli orkestar dobio je morsku bolest i svi su budni probdjeli noć. Ja osobno imam sreću da ne patim od toga pa sam

Put prespavao u kabini.Kad smo stigli na Sardiniju glazbenici su izgledali prilično iscrpljeno bljedih lica. No kad smo stupili na čvrsto tlo uz izvrsnu hranu i odlično vino rehabilitacija je išla vrlo brzo i efikasno. Dragi domaćini i prekrasna priroda bili su dodatni melem. Nakon smjaštaja u hotel krenuli smo u razgledavanje. Sardinija je talijanski otok u zapadnom dijelu sredozemnog mora veličine 23800km 2i oko 1.600 000 stanovnika. U nizinskim predjelima primjetili smo da u velikim količinama uzgajaju žitarice, agrume i vinovu lozu (zahvaljujući blagoj mediteranskoj klimi ). Na otoku su i bogata nalazišta rude. Poznati su i po velikim solanama. Zadnje vrijeme je i turizam vrlo važan. Povijest im je vrlo burna i interesantna. Prvi tragovi ljudskih naselja potječu iz neolitika, kasnije stižu Feničani Sardi, Grci pokušavaju kolonizaciju no nisu uspjeli. Kartaga je zavladala otokom  dok ih nije istisnuo Rim. Osvajali su je i Vandali, pa Španjolci, pa Austrijanci. Kasnije su i Francuzi bezuspješno pokušali osvojiti otok da bi neko vrijeme Engleska flota preuzela kontrolu. Tek kad je sardinski kralj Viktor Emanuel drugi proglašen 1861. suverenom ujedinjene Italije Sardinija je postala sastavni dio današnje Italije. Proveli smo divno vrijeme odsvirali odličan koncert i krenuli dalje. Povratak na kopno bio je manje bolan - more je bilo mirno.

Grad pod pepelom 

Nova destinacija našeg putovanja izazivala je u meni razne osjećaje, uzbuđenje i strahopoštovanje spram mjesta gdje se dogodila velika tragedija. POMPEJI antički grad na podnožju Vezuva u južnoj Italiji 79. god n.e. provala vulkana Vezuva zatrpala je grad debelim slojem pepela i kamenja tom je prilikom stradao životom golem broj stanovnika (oko 20.000.)

Arheološka iskapanja počela su tek 1748. nastavljaju se sve do današnjih dana i otkopane su 3/5 grada. Ja sam si grad zamišljao puno manjim,ali sam se jako iznenadio kad sam na licu mjesta utvrdio da mi cijeli dan neće biti dovoljan da sve obiđem. Stvarno se radilo o velikom gradu. Razgledavajući izvanredno sačuvane znamenitosti hvatala me jeza promatrajući balzamirane ljude u pozama u kojim ih je zatekla katastrofa. Gledajući u jednoj iskopanoj kući cijelu obitelj s djecom skoro nisam vjerovao da su to nekad stvarno bili živi ljudi.(prilićno jezivo.) Cijeli grad se izvanredno sačuvao zahvaljujući ogromnoj količini pepela koji ga je doslovce prekrio. Dosad su otkopane čitave gradske četvrti s mrežom popločenih ulica, javne kupelji, amfiteatar, Palestra(rvalište),dućani,radionice,javna kuća, cisterne i t.d. Sve što je tamo nađeno od posuđa, oruđa,nakita, namještaja dalo nam je jadinstvanu sliku o životu u prvom stoljeću naše ere. Šetajući gradom svako toliko bacio bih pogled na zloglasni vulkan koji mi u stanju mirovanja i nije Izgledao tako opasan. Odlučio sam sa par kolega da  se popnem na njega. Po prilično strmom usponu stigli smo i do samog kratera. Velika duboka siva rupa nije me baš impresionirala no kad sam pomislio što bi iz nje moglo izići prilično sam se zamislio. Eto pokušao sam vam ukratko dočarati moje impresije i iskreno mi je žao da većina vas nemože to doživjeti.

Do sljedećeg putovanja   Chio tutti!
Željko Klepač