gen7

VESNA ŠKULIĆ - PRVA SABORSKA ZASTUPNICA S INVALIDITETOM

Buduća zastupnica Vesna Škulić, koja je u Hrvatski sabor ušla kao nezavisni kandidat na listi SDP-a, prva je osoba s invaliditetom, članica udruga civilnih invalida, koja će obavljati tu dužnost u hrvatskom parlamentu. Prije Vesne Škulić zastupnici s invaliditetom bili su samo invalidi Domovinskog rata, poput Mladena Jurkovića i Pavla Kalinića. "Zalagat ću se za izjednačavanje prava osoba s invaliditetom s pravima ostalih ljudi, da invalidi ne budu nevidljivi ljudi već da ravnopravno sudjeluju u političkom životu", kaže Vesna Škulić, stopostotni invalid koji se kreće u invalidskim kolicima. Iako je ulaz u zgradu Hrvatskog sabora prilagođen ulasku osoba u invalidskim kolicima, a do sabornice može doći uz pomoć dizala, u samoj sabornici kretanje s invalidskim kolicima nije moguće. Nada se kako će mogućnost kretanja po dvorani ipak biti prilagođena njezinim potrebama.

GEN: Na početku našeg razgovora primi najiskrenije čestitke i sve pohvale na izboru za Sabor RH u ime svih distrofičara Hrvatske, a za čitatelje GEN-a opiši nam malo svoje djetinjstvo, prvi susret sa distrofijom i prvu veliku bitku sa predrasudama i barijerama u osnovnoj školi?

VESNA:
Bila sam jaako živahno dijete. Već s pet godina sam znala nabrojati sve kemijske elemente, čitala sam i pisala otvoreni tekst. Nisam imala problema s učenjem, već s koncentracijom. U mojoj devetoj godini života moji su roditelji primjetili prve simptome distrofije mišića. Na žalost imali su iskustva u prepoznavanju simptoma jer je moja starija sestra imala distrofiju. Kada o svemu tome razmišljam, čini mi se da gledam neko drugo dijete, neku drugu mene. Naglo sam se povukla u sebe, nisam više htjela razgovarati s učiteljicom. Nije se to dogodilo odmah, već postepeno. No, na sreću nije trajalo dugo. Nakon nekog pada prema dnu u trajanju od dvije godine, vratila sam se u igru. Mislim da me je to odredilo kao osobu i moj stav prema svim budućim problemima u životu. Naime, kada sam shvatila da ne mogu trčati, shvatila sam da znam jako dobro hrvatski i književnost, zemljopis i ostale društvene predmete. Dakle kompenzacija! Napisala sam prekrasnu pjesmu "Vojnici ne ratujte" koja je osvojila nagradu na republičkom natjecanju. Nikada neću zaboraviti sva moguća ispitivanja i provjeravanja da li sam to sama napisala ili prepisala. Na kraju kada su ustanovili da je to moja pjesma, moja nastavnica mi nije dozvolila recitirati pjesmu u zadarskom kazalištu s obrazloženjem da ja ne mogu stajati na pozornici i da će je recitirati druga učenica iz mog razreda. Nisam dozvolila (to je bilo u petom razredu). Tada se direktor kazališta sjetio da bih mogla sjediti dok recitiram i onda su pristali. Dakle, davno sam se vodila idejom "O nama uvijek sa nama".

GEN: Srednja škola i fakultet u Zagrebu bili su važan dio tvog života, po čemu ih pamtiš?

VESNA:
Srednju školu po odvajanju od roditelja, bez obzira što su odgajatelji u Centru Dubrava bili izuzetno fer, i po tome što su me na profesionalnoj orijentaciji odredili da završim za krojačicu. Moja životna ambicija nije bila postati krojačica, već stvoriti preduvjete za šire obrazovanje. U tome sam i uspjela. Prebacila sam se iz strukovnog zanimanja u upravnu školu. Fakultet pamtim po bezbroj stepenica. Tako da sam nakon odredjenog vremena prestala studirati. Ne volim nedovršene poslove u životu tako da sam u fazi povratka na faks.

GEN: Imala si sreću da si kao osoba s invaliditetom dobila posao.

VESNA:
Inače o sebi mislim kao o izuzetno sretnoj osobi. Od četrnaeste godine života sam u invalidskim kolicima. Dakle, ona su mi prirodno stanje. U životu mi nisu kolica formirala stav da li nešto mogu ili ne mogu, već da li želim ili ne želim. To se tiče i posla. Odmah, nakon završene srednje škole počela sam raditi; pripisujem to sreći i normalnom stavu okoline, ali i upornosti i podršci mojih roditelja. Na žalost nije samo problem naći posao već i kako doći do radnog mjesta. U tome mi je pomogla moja obitelj.

GEN: Odlična si kuharica, radio amaterka, baviš se društveno korisnim radom, bila si glasnogovornica hrvatske reprezentacije na paraolimpijadi u Sidneyu... kako uspjevaš sve to?

VESNA:
Mene sve to veseli i ne mislim o tome kao o nekim velikim obvezama. Dakle radim ono što me veseli.

GEN: Za što će se boriti Vesna Škulić kao saborska zastupnica?

VESNA:
Kada kažem za ljudska prava, za socijalnu i svu drugu pravdu, čini mi se da je preopširan pojam. Za dostojanstvo svakog pojedinca i da bude priznato njegovo pravo na različitost. Koliko ću uspjeti, vidjet ćemo.

GEN: U predizbornoj kampanji slogan Vesne Škulić bio je DA! za dečka! Ima li
rezultata i što još želiš napraviti u budućnosti?

VESNA:
Rezultata još nema, na žalost, valjda me se dečki boje! Budućnost je ogroman pojam! Ne znam što ću sve napraviti ali želim vjerovati da ću sudjelovati u kreaciji socijalno pravednije države u kojoj prava neće postojati samo na papiru, već će se uvažavati specifičnosti svakog pojedinca.

Tomislav Goll

ALS / EAMDA

Priliku da se SDDH aktivnije uključi u međunardnim asocijacijama čiji smo punopravni član dobili smo u studenom 2003. godine jer su i ALS/MND i EAMDA u ovom mjesecu održale svoje godišnje skupštine. Prva je destinacija bila Milano u Italiji gdje se od 14.-17. studenog održalo 11. godišnje okupljanje Internacionalne alijanse ALS/MND asocijacija koja okuplja članice iz cjelog svijeta u borbi protiv jedne od najtežih neuromuskularnih oboljenja amiotrofične lateralne skleroze. Po odluci predsjedništva na okupljanje ALS u Milanu delegati SDDH bili su dopredsjednik SDDH Tomislav Goll i prof.dr. Marija Šoštarko a do Milana nas je bez greške dovezao Miško. Lakše je bilo pronaći Milano nego hotel u kojem se skup održavao no uz malo engleskog i par pitanja uspjeli smo stići na željenu lokaciju na planu grada. Pet dana skupa bile su potpuno pokrivene prezentacijama i radom u radionicama od jutra do večernjih sati. Veliki ugled koji dr. Šoštarko uživa osjetio se već u uvodnom predstavljanju ali i u svim razgovorima i radionicama u kojima smo sudjelovali. Ako moramo izdvojiti ono najvažnije onda je to obilježavanje 21. lipnja kao svjetskog Dana osvještenosti o neuromuskularnim bolestima, kvalitetnijeg prijevoda i izdanja na što više jezika materijala vezanih uz ALS, korištenje HOW TO dokumenta u akcijama vezanim uz prikupljanje sredstava, jačeg vezanja članica u interakcijama, povećati broj članica iz Azije zbog povećanog broja pacijenata u tom djelu svijeta, bolje promocije i aktivnije učlanjenje pridruženih članica, rad na osobnim web stranicama svake članice i tim putem razmjenjivati ideje i dostignuća, više koristiti relaciju glazbenici & ALS (kako smo u tim trenutcima ponosni na naš koncert kojeg radimo već sedmu godinu zaredom), pojačati objavljivanje stručnih radova u online biblioteci ALS kojeg mogu koristiti sve članice, povećati stipendije i pokrenuti tiskano glasilo ALS. Radionice su bile podjeljene u četiri skupine po lokacijama Amerika, Australija i Azija, Sjeverna Europa i Južna Europa i Afrika u kojoj je i Hrvatska. Radionice i rad na Partnership programu bile su zaduženje g. Paola Bongioannia i prof. Šoštarko kao članova Izvršnog odbora ALS. Brojne ideje i prijedlozi bile su bazirane na dvije činjenice i pitanja na kojima se radilo: što kao nacionalni Savez možemo učiniti na poboljšanju stanja pacijenata od ALS a što ne možemo bez pomoći nekoga sa strane. U tom smislu svaka zemlja članica dobila je partnera za narednih godinu dana a hrvatski partner je ALS Hope fondacija iz Amerike izvor financiranja svih istraživačkih projekata vezanih uz ALS. Veliko priznanje Hrvatskoj i našem Savezu stiglo je u obliku odabira Hrvatske kao mjesta narednog okupljanja naše skupine ALS koju osim Hrvatske čine i Italija, Izrael, Turska, Švicarska, Slovenija, Srbija i Crna Gora, Iran i Južnoafrička Republika u lipnju 2004. dok će se naredna skupština ALS održati u državi Philadelphia u Americi. Sjajna organizacija zemlje domaćina Italije ništa nije prepustila slučaju, prezentacije su bile vrhunske, otvorena predavanja pod nazivom ''pitajte stručnjaka'' napunila su kongresnu dvoranu do posljednjeg mjesta, a zadnju večer domaćini su sve sudionike uključujući i 4 teška ALS pacijenta odveli na večeru u mali restoran izvan Milana koji se nalazi u sklopu samostana a čiji je grb trenutno zaštitni znak grada MIlana. Ugodno druženje brojni kontakti i razmjena iskustava za nas su imali i posebno finale jer smo za vrijeme večere upoznali velikog talijanskog glazbenika Rona koji je došao kao pratnja svom bratu i pridružio nam se za stolom. Pohvale GEN-u kao vrhunskom magazinu dobile su i pisanu posvetu koju možete pročitati na slijedećoj stranici no daleko je važnije što smo upoznali čovjeka velikog srca koji jako dobro razumije i osjeća probleme neuromuskularnih bolesnika. SDDH u slijedećoj godini očekuje veliki posao ali i mogućnost da pokaže da smo sa razlogom punopravni član ALS/MND asocijacije.

Tomislav Goll

33. godišnja skupština EAMDA-a održala se od 20. do 23. studenog 2003. na Malti. Domaćin ovogodišnjeg okupljanja bila je Udruga za mišićnu distrofiju sa Malte. Na sastanku izvršnog odbora održanog na Malti u kolovozu ove godine dogovoreno je da bi tema ovogodišnjeg skupa “Neovisni život” mogla biti novi poticaj za razvoj kvalitete života ljudi sa neuromuskularnim bolestima, posebno u zemljama Europske Unije i pridruženim članicama. Delegacija SDDH-a u sastavu prof. dr. Marija Šoštarko i dopredsjednik saveza Tomislav Goll, na Maltu je stigla sa zadatkom da se aktivnije uključimo u aktivnosti ove najstarije i najjače europske asocijacije za oboljele od neuromuskularnih bolesti. Prvog dana skupštinu je otvorila predsjednica gđa dr. Piraye Serdaroglu i objasnila što će se sve događati u naredna tri dana rada 33. skupštine. Prvo izlaganje je bilo izuzetno nadahnuta priča predsjednika nacionalnog komiteta osoba s invaliditetom Malte g. Josepha Camiliera o njegovom životu i borbi sa predrasudama. Slijedio je osobni prikaz neovisnog života Dicka Cochiusa, mladića oboljelog od progresivne distrofije iz Nizozemske, koji je pokazao kako mu u prilagođenom stanu pomaže robot pomagač što je bilo izuzetno zanimljivo. Prezentacije primjera neovisnog življenja imali su i gđa Marianne Debono sa Malte i Damjan Tatić iz Beograda. Poslije podne je bilo rezervirano za rad u radionicama u kojima su svi sudionici imali zadatak opisati primjere neovisnog življenja i trenutnu situaciju u svojoj zemlji. Pitanja su bila kakva je trenutna situacija u tvojoj zemlji vezana za neovisno življenje, da li država financira ovu vrstu usluga, da li vaše udruženje osigurava osobne asistente svojim članovima, ako da, na koji način, kako pomažemo svojim članovima da budu neovisni, koliku ulogu igra obitelj u neovisnosti članova, što konkretno predlažete za poboljšanje kvalitete neovisnog življenja svojih članova. Zaključke ovih radionica ćemo objaviti u jednom od narednih brojeva GEN-a jer su 40-tak sudionika iz 33 zemlje članice imali što za reći o ovom pitanju. Skup je prvu večer posjetio osobno i predsjednik Malte prof. Guido de Marco te tom prigodom svim sudionicima poželio uspješan rad i što bolja rješenja za brojne probleme neuromuskularnih bolesnika, što dovoljno govori o važnosti koju Malta pridaje neuromuskularnim bolesnicima i radu EAMDE kao krovne europske organizacije za tu vrstu oboljenja. Drugi dan je bio rezerviran za rad izvršnog komiteta i izbore vodećih ljudi EAMDE pa je tako prvo izabran novi predsjednik EAMDE g. Boris Šuštaršič, predstavnik Saveza distrofičara Slovenije koji je protekle dvije godine obnašao dužnost dopredsjednika, a kako je EAMDA do ove skupštine imala tri dopredsjednika, trebalo je izvršiti izbor novih dopredsjednika. Jedan od dopredsjednika sa Cipra odradio je svoj četverogodišnji mandat pa nije mogao biti ponovno biran, dok je druga dopredsjednica iz Norveške iz zdravstvenih razloga morala odustati od svog daljnjeg rada u izvršnim tijelima EAMDE. Uslijedila je nominacija našeg predstavnika Tomislava Golla za dopredsjednika, što je podržala Švicarska i još nekoliko zemalja stalnih članica uključujuči i Maltu, pa je jednoglasnom odlukom Tomislav Goll postao trenutno jedini dopredsjednik EAMDE, što je veliko priznanje svim neuromuskularnim bolesnicima u Hrvatskoj i najveći međunarodni uspjeh SDDH do sada. Sjedište EAMDE je na Malti, 38 europskih zemalja su članice, a dvije pridružene, tako da imenovanje našeg člana na ovako visoku funkciju svakako ima veliku važnost i potvrda je kvalitetnog rada SDDH-a u posljednjih nekoliko godina. Novi izvršni komitet EAMDE treći dan držao je prvi radni sastanak i odmah dogovorio osnovne smjernice za rad u narednoj godini, dogovorio prvo okupljanje u Mađarskoj na radnom skupu u svibnju 2004., sastanak na Malti u studenom 2004. a Tomislav je kao prvu obvezu dobio sređivanje i grafičko poboljšanje web stranica EAMDE koje se nalaze na web adresi www.eamda.com

PORTRET GENija

Ray Charles je istovremeno nacionalno blago i internacionalni glazbeni fenomen. Počeo je iz ničega a godinama kasnije postao je svjetski poznat. Stotine tisuća prstiju tipkalo je priču o njegovom životu jer je jedinstveno američka, puna suprotnosti i predstavlja dio američkog sna. To je trijumf koji nadilazi tragediju, svijetlost koja pobjeđuje tamu. Osoba s invaliditetom koja je od ničega postigla da se ime Ray Charles nalazi na jednoj zvijezdi Hollywoodske staze slave. Nositelj je brončanog medaljona koji mu je dodijeljen od Francuske Republike u ime naroda. Tu su i druge kuće slavnih: Ritam i blues, Jazz, Rock’n Roll. Mnogo je zlatnih ploča i dvanaest Grammy nagrada.
Postoji tama i slijepoća. Postojao je i ekstrem siromaštva kao i segregacija na jugu Amerike gdje je i rođen. Samo je glazba, pokretačka snaga Ray Charlesa, dovela siromašnog crnog slijepog tinejđera bez roditelja odande do mjesta gdje je sada. „Rođen sam sa glazbom u sebi. To je jedino objašnjenje koje imam...“ Navodi on u svojoj autobiografiji. „Glazba je dio mene... kao krv. To je bila snaga u meni kada sam došao na scenu. To je nužnost za mene-kao hrana i voda.“ „Glazba nije ništa odvojeno od mene. Glazba to sam ja... Morali bi ste odstraniti glazbu iz mene samo kirurški.“ Ray Charles Robinson nije se rodio slijep, samo siromašan.
Prvo dijete Arethe i Bailyja Robinsona rodio se u Albanyu, Georgia, 23. rujna 1930. godine. Na put je pošao rano, već sa tri mjeseca kada su se Robinsonovi preselili preko granice u Greenville na Floridi. Bio je to vrhunac godina ekonomske depresije. Robinsonovi su startali siromašni. „Čuješ roditelje kako govore o siromaštvu“, prisjeća se Charles. „ Čak u usporedbi sa drugim crnima mi smo bili na dnu. Nije bilo ništa ispod nas osim tla.“ Trebalo je tri godine počevši kada je Ray Charles imao četiri godine, za dječaka sa sela koji je volio gledati sunce uhvatiti svijetlost da proputuje stazom od svjetlosti do tame. Ray Charles ima gotovo sedam godina sjećanja na vrijeme kada je mogao vidjeti boje, šumovite predjele sela, i lice najvažnije osobe u njegovom životu: njegove majke Arethe Robinson. Sljepilo je nastupilo kao posljedica šoka kada mu se mlađi brat utopio pred očima. Sveti Augustin je bila državna škola na Floridi za gluhe i slijepe. Ray Charles je bio upisan bez plaćanja školarine. Naučio je čitati brajicu i tipkati. Postao je i vrlo vješt pletač košara. No on je uspio razviti i svoj veliki talent za glazbu. Otkrio je matematiku i njezinu povezanost s glazbom. Naučio je komponirati i aranžirati glazbu u svojoj glavi izgovarajući dijelove jedan po jedan. Ostao je u školi Svetog Augustina do majčine smrti kada je odlučio krenuti na put kao profesionalni glazbenik. Njegov put prema veličini kakva je danas nije bio nimalo lak. Zapravo dok je zarađivao na Floridi bilo je trenutaka kada je gotovo gladovao svirajući u raznim lokalima. Izgradio je za sebe solo točku imitirajući Net „King“ Colea. Kada je odlučio krenuti dalje zamolio je prijatelja da mu pronađe najudaljeniju točku od Floride na karti kontinentalnog dijela Sjedinjenih Država.
Seattle, država Washington.
Za Ray Charlesa ovo je bila prektrenica. U Seattleu je postao popularan u lokalnim klubovima. Tamo je upoznao mlađeg glazbenika Quicy Jonesa kojeg je uzeo po svoje krilo označavajući početak dva glazbena života. Seattle je bio grad iz kojeg je krenuo u L.A. snimiti svoju prvu profesionalnu snimku. A u Seattlu je sa Gossady McGee osnovao McSon Trio – Robin(son) i (Mc)Gee – 1948. godine, prvu crnačku grupu koja je imala sponzorirani TV show na Pacifičkom sjeverozapadu. Uz put je skratio svoje ime kako bi se razlikovao od „Sugar“ Ray Robinsona. Kao Ray Charles išao je na turneju oko godinu dana sa bandom Lowella Fulsoma. On je osnovao grupu i svirao sa pjevačicom Ruth Brown. Kada je svirao u Apollu bio je to znak da je prepoznat njegov talent. Njegova želja bila Carnegie Hall koji je onda kao i sada predstavljao vrhunac uspjeha nekog umjetnika. To su godine koje su donijele Charlesu prvi vlastiti band i prvu vlastitu veliku hit ploču - „I got a woman“.
Do ranih šezdestih Ray Charles je postigao svoj san. Postao je veliki glazbenik te se uspio pojaviti u Carnegie Hallu. Njegovi hitovi („Georgia“, „Born to lose“) uspješno su se penjali na top listama. Svoj prvi veliki trijumf u Europi postigao je na turneji 1960. godine ( koji je ponavljao, osim 1965. godine, barem jednom godišnje od tada ).
1962. Zajedno sa svojim dugodišnjem prijateljem i osobnim managerom Joe Adamsom nadgledao je izgradnju svoje vlastite tvrtke i studio za snimanje u L.A., RPM International. Svirao je gotovo svaki oblik popularne glazbe i razbio njegove granice sa inspirirajućim postignućima kao što su ploče „Genius plus soul equals jazz“ i „ Modern sounds in Country and Western“. Ritam i blues ( „rasna glazba“, kako je još bila nazivana). U 1966. godini Thomas Thompson je o njegovom životu zapisao: „Njegovo mjesto je teško definirati. Najbolji blues pjevač? Ali naravno nemojte stati ovdje. On također pjeva Jazz, Gospel, Country i Western. On je iz svakog od nas izvukao glazbu i sačinio rijeku kojom on plovi. Njegova glazba je još uvijek označena nepredvidljivošću koja predstavlja njegov genij. “
On je vladar svoje duše, glazbeno i osobno. On do danas odabire i producira svoje vlastite materijale ne obračajući pažnju na trendove. Ne pronalazi vrijeme ili potrebu da piše toliko mnogo kao prije, ali ono što objavi, „sa tavana svojih misli“, bilo staro ili novo uvijek je iznenađujuće jedinstveno i ono pravo. Unatoč njegovom intenzivom odbijanju da otvori svoj privatni život javnosti, Ray Charles je izrekao svoje mišljenje o stvarima od globalnog interesa i u vezi sa glazbom. Kao crnac sa juga Amerike Ray Charles je osjetio segregaciju od rođenja. Rano je odlučio da ako će kritizirati nečiju filozofiju, stavit će svoj novac na Martina Luthera Kinga Jr. „odlučio sam da ako ću uzeti svoj križ i pratiti nekoga, to jedino može biti Martin.“ Unatoč njegovoj dubokoj posvećenosti Kingu i pitanju crnih amerikanaca, Charles je došao do logičnog zaključka da za njega nema mjesta na prvim linijama: kao prvo ne bih mogao znati kada se sagnuti kad počnu bacati razbijene boce na moju glavu. A Martinu sam osobno rekao: „kada je on namjerno prekršio zakon, otjeran je u zatvor. A kada ideš u zatvor, treba ti novac za odvjetnike, istraživanje, sudske troškove. Vidio sam to kao svoju ulogu: pomagao sam skupljati novac.“ Njegova svijest o rasnoj nepravdi na američkom jugu potakla je i svijest o rasnoj nepravdi u inozemstvu napose zloglasnoj politici apartheida i Južnoj Africi. Iako je bio skroman kada je riječ o njegovim humanitarnim i dobrotvornim aktivnostima, Ray Charles je napravio iznimku za državu Izrael i židove u svijetu. Između ostalog Charles je upoznao i Davida Ben-Guriona, s kojim je imao razgovor te niz koncerata u Izraelu nedugo prije Ben Gurionove smrti. Između mnogih nagrada kojih je dobio najviše ga je dirnula nagrada Beverly Hills Lodge of B'nai Brith's posvećena čovjeku godine 1976. Iako nisam Židov Izrael je jedna od rijetkih stvari koje podražavam. Crnci i Židovi vezani su zajedno svojom poviješću progona... Ako je itko osim crnca može otpjevati pravi „Gut bucket blues“ to će biti Židov. Mi znamo što znači biti nečiji otirač. Ali sve se vraća na glazbu tako neodvojivu od Ray Charlesa. On nastavlja i dalje raditi ono što radi tako dobro i jedinstveno. Ray Charles je nacionalno blago i globalni fenomen jer: on je glazba, on je dosljedan sebi, on je vladar svoje duše.

Tomislav Goll

GEN PRIČA

Čavli u ogradi

Bio jednom mali dječak koji je imao lošu narav. Njegov otac mu je dao vreću punu čavala i rekao mu je neka svaki put kad pobijesni i izgubi kontrolu nad sobom zabije jedan čavao u ogradu.
Prvog dana dječak je zabio 37 čavala u ogradu.Tijekom slijedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj zabijenih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zabijati čavle u ogradu.
I tako je došao dan da tijekom cijelog dana nije pobijesnio. On je to rekao svojem ocu,a otac mu je rekao da svakoga dana tijekom kojeg bude uspio kontrolirati svoje ponašanje,iz ograde isčupa jedan čavao. Dani su prolazili i jednoga dana mladić je bio u stanju da kaže svojem ocu da je izvadio sve čavle. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Rekao je:dobro si to učinio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikada neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak kao što su one rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao-rane ostaju.
Verbalna rana je isto tako bolna kao i fizička. Prijatelji su zaista vrlo rijetki dragulji, oni čine da se smiješiš,ohrabruju te da uspiješ u nečemu,oni su te spremni saslušati, podijeliti tvoju bol, imaju lijepe riječi za tebe i za tebe im je uvijek srce otvoreno.
Pošaljite ovu pričicu svakome koga smatrate prijateljem.
Čak je možete poslati natrag i nama u redakciju GEN-a.
Ako vam se poruke vrate,znat ćete da imate krug prijatelja.
VI STE NAŠI PRIJATELJI I SA TIME SMO POČAŠĆENI:
Molimo Vas da nam oprostite ako smo ikada napravili poneku rupicu u vašim ogradama!

GEN PUTOVANJA

Odlazak na Maltu pružio mi je priliku za moj prvi putopis za GEN. Da sam mogao birati ne bih mogao izabrati bolje mjesto za putovanje jer Malta je otok slavnih vitezova i vedrih domaćina, nalazi se u srcu sredozemnog mora. Osim sunca, mora i pijeska, nudi bogatu riznicu običaja, etničkog blaga i spomenika, te obilje mogućnosti za sport, zabavu i rekreaciju, kako na moru, tako i na kopnu. Sedam tisuća godina povijesti koju morate istražiti, mediteranski pejzaži bez ijednog nebodera predivnim kontrastima boja poput medenih starih zidina nasuprot plavetnilu mora oko vas. Maltom dominira glavni grad Valleta s prekrasnom crkvom sv. Ivana, zatim gradovi poput srednjovjekovne Mdine i Moste, ribarsko selo Marsaxlokk, Modra špilja, Plava laguna na otoku Comino, hram Hagar Qim te još mnogobrojna prekrasna mjesta i plaže. Jednostavno rečeno Malta je jedan ogromni open-air muzej u kojem svaki tren možete očekivati uplovljavanje Odiseja i šetnju pravih Malteških vitezova.

No preletimo na tren povijesne činjenice o Malti

Malta je država na istoimenom otoku u Sredozemnom moru u čijem su sastavu još i otoci Gozo i Komino. Gozo je po legendi Homerov otok Ogygia na kojem je nimfa Calypso prvo zadržala sedam godina Odiseja i njegovu posadu a onda ponudila Odiseju vječni života ako ostane na otoku. Spasio ga je Zeus tražeći da ga se pusti da nastavi putovanje. Glavni grad Malte Valleta je osnovan 1560.god i nosi ime po junaku viteškog malteškog reda Jean de Valleti koji je obranio Maltu od Turaka. U stara vremena Malta je bila feničanska kolonija, zatim je osvajaju Kartažani i Rimljani, zatim potpada pod vlast Bizanta. Osvajali su je Arapi 1091.godine, od 1194. godine Njemačka i kralj Henrik VI. pa Španjolci (1284. -1530.) da bi je Karlo V. dao u posjed križarima Ivanovog viteškog reda. Bila je u posjedu Napoleona, pa Britanske krune od 1800. sve do 1964.g. kada je proglasila nezavisnost, a od 01.12.1964. postala je članica UN.

Kako je Hrvatska povezana s Maltom

Postoji jedna priča o poznatom brodolomcu koja se povezuje uz otok Mljet. To je priča o sv. Pavlu, a spominje se i u Bibliji u glavi 27. Djela apostolskih. Naime sv. Pavao 61. godine kreće u Rim. Brod mu upada u oluju i nasuka se u plićaku. U glavi 27. eksplicitno piše da je je brod sa Sv. Pavlom prije nasukavanja plovio po Jadranu.
#28 Jednom spašeni, doznasmo da se otok zove Malta. (2) Urodenici nam iskazivahu nesvakidašnje čovjekoljublje. Zapališe krijes i okupiše nas oko njega jer je počela kiša i bilo zima. (3) Pavao nakupi naramak granja i baci na krijes kadli zbog vrućine izađe zmija i pripije mu se za ruku. (4) Kad su urođenici vidjeli gdje mu životinja visi o ruci, govorili su među sobom: "Ovaj je čovjek zacijelo ubojica: umakao je moru i Pravda mu ne da živjeti." (5) Ali on otrese životinju u vatru i ne bi mu ništa; (6) a oni očekivahu da će oteći i umah se srušiti mrtav. Pošto su dugo čekali i vidjeli da mu se ništa neobično nije dogodilo, promijeniše mišljenje te stadoše govoriti da je Bog.
Ovo je prijevod sa Grčkog gdje prevodilac, kako je i uobičajeno, originalno Melita prevodi sa Malta. Malo je poznato da se tada i otok Mljet zvao također Melita, a da na Malti gdje je navodno sv. Pavla ugrizla zmija nikad u povijesti i nije bilo zmija, a da su na Mljetu bile prava pošast sve do 1910. kad je baron Schilling uvezao indijskog mungosa na otok. Neki učeni ljudi smatraju da je mjesto zbivanja zapravo Mljet. Točnije istočna obala, uvala Saplunara.

Boravak na Malti pruža taj magični spoj lijepih plaža, gradova, turističkih i trgovačkih centara i nezaobilaznih saznanja o njezinoj povijesti koja se susreće na svakom koraku. Na Malti se nalazi 365 katedrala i svaka od njih ima svoju priču za po jedan dan u godini. Brojne lokacije na kojima su snimljeni povijesni filmski spektakli, puhači stakla na otoku Gozo, vatrometi i ljetne fešte, nemoguće je u ovako kratkom tekstu sve opisati. Blaga sredozemna klima i prijatni stanovnici Malte će doprinjeti da se osjećate kao stari rado viđen prijatelj. Govori se engleski i malteški jezik, vozi lijevom stranom, a koristi malteška lira pri plaćanju. Viza je potrebna ali se dobije doslovce pri ulasku u zemlju bez problema. Ako postoji mjesto na koje bi trebali otići na odmor onda je to svakako Malta, a kada sam naše ljubazne domaćine Denisa, Ritu i Kevina iz udruge Distofičara sa Malte zamolio za kratki popis stvari koje moram vidjeti dobio sam ovo:

Razgledavanje:
1. Luke glavnog grada Vallete
2. Male i uske uličice Mdine i tri grada
3. Plaže na sjeveru otoka
4. Modra špilja
5. Ribarsko selo Marsaxlokk
6. Vrtove San Antona i Busketta
7. Lokacije za ronjenje na otocima Gozo i Comino
8. Azurni prozor na Gozu
9. Seoca poput Naxxar, Qormi, Siggiewi, Zejtun i brojna druga
Povjesno blago:
1. Hramove iz doba megalitika
2. Mdinu nekadašnju prijestolnicu Malte
3. Tri grada (Vittoriosa, Senglea, Cospicua)
4. Crkvu u Mosti
5. Vallettu / ulicu Republike
6. Tamnice
7. Veliku palaču
8. Katedralu Svetog Ivana
9. Dvorac Auberge
10. Kazalište Manoel
Otok Gozo:
1. Hram Ggantija
2. Rabat i Citadelu u gradiću Fontana
3. Luku Mgarr
4. Crkvice u Gharbu, Ta'Pinu, Xaghri i Xewkiji
5. Calypso špilju
6. Muzeje arheologije, Katedrala, Prirodoslovni i Muzej folklora

Kako onda tek izgleda dugi popis koji bi pokrio sve zanimljivosti ovog magičnog otoka?

Po Malti za Vas je lutao Stari Mačak Tom