MOJA PRIČA 

Vrativši se kući sa 1.EDUKACIJSKOG TEČAJA ZA OSOBE S MIŠIĆNOM DISTROFIJOM koji je bio vođen stručnjacima i ljudima koji  educiraju nas i naše obitelji o našoj bolesti, ukazuju nam kako biti što samostalniji i kako postati punopravnim aktivnim članom zajednice u svim sferama, odlučih se napisati nekoliko riječi o sebi.
-moja priča i sustret s bolešću počinje jako rano. Još kao zaigrano dijete koje trči za loptom, šarenim leptirom, koje otkriva svijet, a sve češće otkrivanje bilo je i otkrivanje nekih čudnih padova.
-usljedila su zabrinuta lica mojih ukućana, doktori, bolnice, tete koje stalno nešto viču, mali bolesnici koji neznaju što ih je snašlo i uspostavljanje moje dijagnoze, bolest mišića.
-dani su prolazili, a ja sam sa 6 g. dobila svoja prva inv. kolica. Sve je to još uvjek u dječjoj igri bila samo nova zabava, ali pri svakom novom pokušaju da stanem na noge dočekalo bi me samo hladno tlo i saznanje da više ne hodam.
-trebalo je krenuti u školu, u školu koja je meni predstavljala jednu veliku barijeru s mnogo stepenica, roditelji koji rade i novonastalu situaciju koja je meni bila potpuno nepoznata.
-no onda su počela uvjerenja kako postoji osnovna škola u Krapinskim Tolicama gdje ima puno djece i bit će mi dobro. I tako sam se našla u okruženju hladnih lica koja su me dočekala tamo, te tužna lica mojih roditalja koja su me napuštala i moje suze koje još i sad osjetim na srcu.
-međutim roditelji me nisu napuštali, usljedile su posjete svake nedjelje, po suncu, kiši i snjegu, a ona hladna lica postala su sve toplija, lica koja su se pretvorila u moju drugu veliku obitelj.
-tako su prolazili dani, mjeseci i godine, moje osnovno školovanje privodilo se kraju, trebala sam napustit sve to što sam stekla. Sve te drage prijatelje koji su djelili samnom i dobro i zlo.
-usljedilo je moje daljnje školovanje u centru za odgoj i obrazovanje djece i mladeži u Dubravi i opet novi početak. Počeo je domovinski rat i nisam imala vremena za neke osjećaje, našla sam se tamo i to je bilo to.
-pomalo ljuta na sebe  i druge koji odlučuju o meni kao o nekom predmetu, počela sam učiti o svojoj bolesti, simptomima, posljedicama i koječemu. Znala sam svog protivnika i osjećala sam se jačom. Kao što naši stari kažu; «slabiji je onaj  protivnik kojeg poznaš,nego onaj kojeg nepoznaš». Postala sam tinejdžer,opet novi prijatelji, nove ljubavi, nove izvanškolske aktivnosti, pjevala sam u zboru, pisala, crtala i osjećala sam se živom. Po prvi puta osjetila sam da sam se pokazala svjetu onakva kakva jesam i što jesam, te pokazala  svoje vrjednosti. No vrjeme brzo prolazi, tako je prošlo i moje četverogodišnje osposobljavanje. Znala sam što me opet čeka. Novi rastanci, rastanci od ljudi koji su me naučili da vjerujem u sebe, da se borim i ne odustajem od ničega ako to stvarno želim.
-iako bi trebala biti sretna,nakon toliko godina opet sam u toplini svoga doma, svom rodnom kraju, ipak osjećala sam se kao stranac u svom gradu. Moj gradski život zamjenila je seoska idila, ljudi kojima sam bila samo invalid. Nakon aktivnog života našla sam se između četri zida. Nisam mogla i neću dozvolit da ostane samo na tome.
-uključila sam se u rad  udruge inval.dječje i cerebralne paralize, distrofičara i tjelesnih inv.grada Karlovca. Napravili smo možda sitne, ali bitne pomake  u gradu za osobe s inv. Ja osobno htjela bih da se zajednica u kojoj živimo, ne samo zajednica, već svi mi zajedno, što više educiramo o životu i potrebama osoba sa inv. jer nemožemo  samo kriviti nekoga za nešto, pogotovo za nešto s čim nije upoznat. Želim da nebudemo samo oni kojima treba pomoć, već i oni koji mogu pomoći, oni koji će pokazati zajednici u kojoj žive da imamo svoju kvalitetu i da nismo samo oni koji traže, već i oni koji mogu davati. Da se ne dijelimo na one koji traže i oni koji daju, nego oni koji surađuju, oni koji će zajedno poboljšati kvalitetu življenja osoba s invaliditetom. Još uvijek učim, dokazujem se u svom radu sa željom da ne samo ja kao osoba s inva.već sve osobe s inv.znaju svoja prava, uključe se u aktivan život zajednice u kojoj žive i smatraju se punopravnim članom našeg društva. 

Gordana Jurčević

Udruga invalida cerebralne i dječje paralize, distrofičara i tjelesnih invalida Grada Karlovca