Poštovani čitaoče,
Ja se zovem Aleksandar Varga. Rođen sam daleke ’89. U dalekom Osijeku. Sada sa svoje 32 godine živim na drugom kraju Hrvatske – u Krapini, sa mojom majkom I dva mlađa brata. Ovdje sam proveo zadnjih 25 godina, upoznao ljude i stvorio sjećanja koja će ostati sa mnom ostatak mog života.
No, polako. Vratimo se na trenutak na početak ove priče. One 1989. godine kad se mali Aleksandar pojavio u velikom stilu. Kad su ga morali izvuć van carskim rezom poput cara koji on to i je! Al ajde, ruku na srce, koja beba ne bi bila bar malo umišljena kad bi saznala da je osvojila genetsku lutriju. Jedan od deset tisuća! Tako je. Mali Aleksandar je imao spinalnu mišićnu atrofiju.
Šalu na stranu. Spinalna mišićna atrofija ilitiga SMA nije tako rijetka kako zvuči. Ja sam… tj. moja majka je bila obavještena da se radi upravo o SMA kad sam imao samo šest mjeseci. Slijedilo je djetinjstvo ispunjeno putovanjima iz bolnica u rehabilitacijske centre i iz rehabilitacijskih centara u bolnice. Jer tada, jedini način da se progresija bolesti uspori su bile mukotrpne vježbe. U današnje vrijeme SMA je jedna od rijetkih neuromuskularnih bolesti koja ima učinkovit tretman. Ali o tome ćete moći više saznati u jednom od naših drugih članaka.
Međutim, ti lijekovi za SMA su relativno nova pojava i lagao bih kad rekao da se nisam prije nadao nečemu što bi riješilo sve probleme koje ova bolest nosi sa sobom. Ali nakon godina i godina pokušavanja i nadanja… Ja sam se pomirio s realnošću svoje bolesti.
Najveći dio toga se izdogađao u mojim srednjoškolskim danima kada sam, kao i svi ostali srednjoškolci, razbijao glavu razmišljajući o budućnosti i odlukama koje će nam, barem donekle, utjecati na ostatak života. Naravno, bilo je tu svakakvih ideja, ali bilo je jasno da se trebam naći u nečemu što će zahtijevati konjsku snagu mog mozga, a ne mojih mišića. Šanse da ću biti novi Stephen Hawking su ubrzo bile ugašene sa drvoredom dvojki i trojki u mojim rubrikama matematike i fizike.
Ali.. petice, općeniti interes i zadovoljstvo koje sam dobivao iz učenja i svladavanja stranih jezika, dali su mi za naslutiti da tu ima nečega. I tako sam se ja odlučio posvetiti lingvistici.
Edward Lytton kaže da je pero jače od mača i mogu vam reći da moja sposobnost govora i pisanja je uveliko, ne samo nadomjestila, nego i nadmašila nedostatke koje naša bolest vuče sa sobom. Mogućnost komunikacije na višem nivou i drugim jezicima je za mene otvorila bezbrojna vrata koja bi inače ostala zatvorena. Od edukacije, prijateljstava, poslovnih prilika pa i do nečeg potpuno trivijalnog poput online igara. Meni je znanje i vladanje stranih jezika omogućilo živjeti ispunjen i zabavan život. Život koji mogu usporediti sa životima bez spinalne mišićne atrofije.
I uz sve što sam već rekao, želim naglasiti, pogotovo ako će se ovo naći ispred nekog mladog čitatelja, ono što je upalilo za nekoga drugoga, možda neće za tebe. Ne trebaš biti novi Tesla, Gaj ili Belušić. Ono što bih ja volio da se izvuče iz ovog mog malog teksta je da je bitno naći se u nečemu. Nemojte stagnirati i prepustiti se melankoliji. Jer postoji mnogo načina da se otvore mnoga vrata… na tebi je da nađeš svoj ključ.
Aleksandar Varga
