Globalno obilježavanje 3. prosinca – Međunarodnog dana osoba s invaliditetom ove, 2022. godine, usmjereno je na sveobuhvatnu temu inovacija i transformativnih rješenja za uključiv razvoj, pokrivajući u tri različita interaktivna dijaloga tematska područja: Inovacija za inkluzivni razvoj osoba s invaliditetom u zapošljavanju (SDG8), Inovacija za razvoj koji uključuje osobe s invaliditetom u smanjenju nejednakosti (SDG10) te Inovacija za razvoj koji uključuje osobe s invaliditetom pri čemu je sport primjerni slučaj kao sektor u kojem se svi ovi aspekti stapaju.

Stoga, želeći prikazati sport kao primjer dobre prakse i mjesto inovacija, zapošljavanja i jednakosti, SDDH povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom objavljuje intervju s uspješnim sportašom s mišićnom distrofijom i trenerom djece s teškoćama u razvoju, hrvatskim paraolimpijcem Pavlom Jozićem:

Osoba ste s mišićnom distrofijom, mladi ste, a već ste ostvarili životni san svakog sportaša - prije nešto više od godinu dana ste sudjelovali na Paraolimpijskim igrama u Tokiju. Kako sada, s vremenskim odmakom, gledate na taj uspjeh?

• Olimpijske igre su san svakog sportaša. Tokio je za mene bilo predivno iskustvo. Bile su to posebne igre zbog pandemije, ali mislim da je olimpijski duh bio prisutan i sve ono što Olimpijske igre simboliziraju i što je utkano u olimpijski moto: brže, više, jače.

Vaš put u svijet profesionalnog stolnog tenisa započeo je primarno radi rehabilitacije/fizioterapije s glavnim ciljem usporavanja progresije mišićne distrofije od koje bolujete. U kojem se trenutku dogodila ljubav prema stolnom tenisu i kako se razvijala?

• Ljubav prema stolnom tenisu se javila odmah. Volio sam kao dijete treninge i volio sam igru. Bio sam aktivno dijete i stolni tenis se pokazao i kao izvrstan dodatni oblik rehabilitacije. Razvojem paraolimpizma u Hrvatskoj sam počeo ozbiljnije trenirati te sam sad tu gdje jesam. Nažalost nije bilo dobrih stručnjaka koji bi me pratili od ranih početaka jer je sport osoba s invaliditetom bio velika nepoznanica.

Živimo u dobu kada su osobe s invaliditetom uključujući i osobe s mišićnom distrofijom u sportskom životu puno aktivnije nego prije, vi ste bili u Tokiju kao stolnotenisač, među osobama s mišićnom distrofijom imali smo predstavnika i u boćanju, možemo reći da su pomaci veliki, gdje vidite mogućnosti za uključivanjem mladih u sport, kada znamo koliko može imati dobrobiti za psihofizičko stanje?

• Drago mi je vidjeti da se osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju sve češće počinju uključivati u sportske aktivnosti i u rekreativno bavljenje sportom u službi svog zdravlja. Sve više je sportaša i standardi su visoko podignuti.

Jeste li se kroz svoje početke i svoju karijeru susretali s predrasudama i jesu li one i dalje prisutne?

• Predrasude su i danas još uvijek prisutne. Nažalost, neki smatraju da su paraolimpijci amateri. Takvi imaju stavove prema sportu osoba s invaliditetom jednake kamenom dobu. Miješaju razinu igre i uspoređuju neusporedivo. Zaboravljaju da se radi o vrhunskom sportu osoba s invaliditetom. Postoje kategorije i sportaši koji se jednako natječu i sa svojim olimpijskim kolegama. Zbilja svaki sportaš s invaliditetom ima impresivnu životnu priču i treba svaki rezultat cijeniti.

Znanja koja ste stekli kao sportaš s invaliditetom sada prenosite na najmlađe. Radite i kao trener s djecom s teškoćama u razvoju. Kako taj rad djeluje na Vas osobno i kakva znanja, savjete, kvalitete i iskustva djeci želite prenijeti/usaditi?

• Rad s djecom i mladima s teškoćama u razvoju je izazovan. Najteže je prilagoditi tehniku i koncepciju igre s invaliditetom u skladu sa individualnim mogućnostima. Kod djece je malo drugačija priča. Fokus je na pravilnom rastu i razvoju te se trudim napraviti čvrste temelje te naravno prenijeti im „ljubav“ prema sportu. Malo je stručnjaka koji imaju iskustvo i znanja u radu s osobama s invaliditetom. Pristup je holistički te obrazovanje trenera u paraolimpizmu  zahtijeva multidisciplinaran pristup. Ja sam zadužen za stolnoteniski dio. Mislim da bi bilo dobro da se oformi i smjer koji bi obrazovao stručne kadrove za rad u sportu osoba s invaliditetom na Kineziološkom Fakultetu.

Sljedeće Olimpijske igre su u Parizu 2024. Što očekujete od njih i od sebe, kakvi su vam planovi?

• Pripreme za Pariz su u punom jeku. Za mjesec dana počinje kvalifikacijska godina te se nadam da ću biti u pravoj formi i plasirati se. Vrlo sam motiviran te želim napraviti dobar rezultat. Razina igre i letvica, u mojoj konkurenciji, je postavljena vrlo visoko. Trebat će puno kvalitetnih treninga, sparinga, priprema i turnira. Mislim da imam dobre šanse i nadam se mojoj dobroj igri i na kraju rezultatu.

Što biste rekli, kakva je perspektiva stolnog tenisa i općenito sporta za osobe s invaliditetom u RH te koja bi za kraj bila vaša poruka za (mlade) osobe s mišićnom distrofijom?

• Mislim da su uvjeti za sport osoba s invaliditetom u Hrvatskoj sve bolji. Sve više je klubova na lokalnoj razini koji su specijalizirani za rad s djecom s teškoćama u razvoju. Ima lijepih primjera inkluzije. Puno je različitih sportova, izbor je velik, te se nadam da će se što više djece uključiti u neki oblik rekreativne sportske aktivnosti.

SDDH promoviranjem sporta osoba s invaliditetom sudjeluje u globalnoj Kampanji “WeThe15” koju provode Međunarodni paraolimpijski odbor, Međunarodni savez osoba s invaliditetom (IDA), UN-ova ljudska prava, UNESCO, UNAOC. Globalna Kampanja pokrenuta je uoči Paraolimpijskih igara u Tokiju 2020. “WeThe15” ima za cilj okončati diskriminaciju osoba s invaliditetom i djelovati kao globalni pokret koji javno vodi kampanju za vidljivost, pristupačnost i inkluziju osoba s invaliditetom kako bi pokrenuli promjene za osobe s invaliditetom kao najveću svjetsku marginaliziranu skupinu koja čini 15 % globalne populacije.