loading

Aktualnosti

SLIJEDITE SVOJE SNOVE!

SLIJEDITE SVOJE SNOVE!

23. rujna 2021.

Povodom Europskog tjedna sporta SDDH s ponosom objavljuje intervju s Davorom Komarom, prvim hrvatskim boćarskim paraolimpijcem iz skupine osoba oboljelih od mišićne distrofije.

  • Davore, nova stranica u hrvatskom sportu je ispisana, prvi boćar paraolimpijac postigao zavidne uspjehe na POI u Tokiju. Stari Latini bi rekli „Alea iacta est“ ili da parafraziramo „Boća je bačena“.

Da, boća je bačena! OI i POI su najveći rang natjecanja u kojemu ima mjesta samo za najbolje od najboljih. Veći sportski uspjeh ne postoji. Zdušno sam predstavljao svoju i našu Hrvatsku! Ponosan sam na to!                            

  • Čestitamo od srca i kao Savez iznimno smo ponosni na Vaš veliki uspjeh na POI u Tokiju. Nižu li se čestitke po povratku?

Čestitke stižu iz cijeloga svijeta! Ali stvarno na tisuće... Uspio sam odgovoriti na sve koje sam primio SMS-om, Viberom, WhatsApp-om i Messengerom, dok na moj Facebook i moju sportsku stranicu, jednostavno nisam stigao odgovarati... trebat će mi barem tri cijela dana... Ali odgovoriti ću svima!

                                           

  • Na samom početku recite nam nekoliko riječi o toj pametnoj igri koja pobuđuje tijelo, ali posebno angažira um.

To je poseban sport, posebna adrenalinska igra koje probuđuje i duh i tijelo. Nije za jake, već za pametne. Sistem je šaha i nadmudrivanja. Iziskuje jaku mentalnu snagu i fokusiranost. Posebna je i po tome što nema težine invaliditeta koja ne može boćati. Kada to govorim, mislim i na BC3 kategoriju u kojoj mogu boćati i OSI koje ne mogu samostalno baciti boću, ali mogu boćati uz pomoć jedne specijalne sprave i uz pomoć sportskog asistenta. Upravo je u Tokiju u toj kategoriji paraolimpijski pobjednik postao Čeh Adam Pesha koji boluje od najtežeg oblika Duchenne mišićne distrofije i koristi respirator koji je prilikom natjecanja priključen na njegova elektromotorna invalidska kolica. Čovjek je postao profesionalni sportaš! Proputovao je cijeli svijet! Putuje s majkom, ocem i trenerom! Zamislite si tog iskustva, tih roditelja, obitelji, susjeda, okoline, zajednice... Divno!! To je jedinstvena poruka svima!

  • Pandemija koronavirusa uzrokovala je brojne promjene u sportu i utjecala na organizaciju POI i OI –  bilo je neizvjesno do zadnjeg trenutka hoće li se Igre održati ili ne. Kako je to utjecalo na tijek Vaših priprema?

U najvećem dijelu treninge sam imao po pet sati dnevno (dva treninga dnevno) ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom i petkom u sportskim dvoranama u Puli ili Pazinu, dok sam subotom i/ili vikendom boravio na treninzima u Ljubljani, gdje sam prosječno odrađivao 10-satni trening (tri treninga s dvije kraće pauze) sa svojim slovenskim sparing partnerom Matjažom Bartolom, inače slovenskim boćarskim reprezentativcem. Ostale dane, uključujući srijedu i nedjelju svakodnevno sam imao 2,5 sata individualnog kondicijsko-odražavajućeg treninga u svome domu u kojemu imam zadovoljene i sve potrebne uvjete.

Bio sam također na pripremama i turnirima u Portugalu, Slovačkoj i Poljskoj. Sve se odvijalo planski i bez pauze. 

  • Sve ovo govori kako se ponaša pravi sportaš profesionalac i da niste posustali.

Boćanje je moja ljubav, moja terapija. U potpunosti uživam. Preporučujem svima. Svi mogu boćati, nema izgovora. Ovu rečenicu upućujem svima koji i sada ovo čitaju i sjede ispred računala, televizije ili mobitela... Ljudi boćajte, bavite se sportom, budite vrijedni i aktivni... Živite!!!

  • Koji su dojmovi počevši od priprema, putovanja do organizacije POI - uvjeti, kako je sve to izgledalo (primjerice posebnost svečanosti otvaranja POI - što je san svakog sportaša)?

Pripreme za odlazak u Tokio trajale su mjesecima, a pogotovo posljednjih mjeseci. COVID testiranja, mjerenje temperature, praćenje mogućih simptoma, instaliranje aplikacije u koju se svakodnevno unašaju podaci o zdravstvenom stanju, aplikacije koja vas obavještava ukoliko se u vašoj blizini nalazi COVID zaražena osoba. Bezbroj konferencija i razgovora. Velike kontrole nakon dolaska u Tokio i prije samog ulaska u Paraolimpijsko selo gdje smo bili smješteni. Otvorenje Paraolimpijskih igara jednostavno ne mogu opisati! Taj se osjećaj ne može opisati! Ponos, sreća, uzbuđenje... ponos, ponos, ponos... djelomično ću to usporediti sa obitelji, životom, smrti... nešto najveće i najbolje!

                                      

  • Videozapisima i fotografijama zabilježili ste mnogo važnih detalja unutar i izvan sportskih arena, a koji su OSI posebno značajni. Kako izgleda primjena univerzalnog dizajna i najviši doseg pristupačnosti u Tokiju?

Reći ću to ovako. Ostali smo zatečeni! Pozitivno zatečeni. Ono što sam vidio u Japanu, nisam nikada prije. Prvo WC-i i kupaone, drugo okoliš. Nema tamo rubova i rubića koji zapinju za prednje kotače koji bi ih mogli blokirati ili skrenuti... sve je kao da ste prolili vodu, neku livel masu i sve ima svoju svrhu i jednostavno korištenje. Neke vrste i načine prijevoza za OSI nikada nisam ni vidio. Sve se radilo i stvaralo s vrlo posebnom pažnjom, razumom i logikom, i ono što je očigledno, slušalo se OSI kada se planirala i rješavala problematika univerzalnog dizajna! 100%! Stvarno sam oduševljen!

                                             

  • Vaša je igra bila posebno zanimljiva - prvi meč gubite, ali ostala dva dobivate, kako to potiče Vaš sportski duh?

Boća je okrugla! Sve na Paraolimpijskim igrama mi je bilo po volji! Odlične boće, odlična sportska kolica posebno prilagođena meni i mom boćanju, odlični tereni, dvorana za zagrijavanje, temperatura dvorane, osoblje, suci, moje osobne sportske asistentice i trenerica... Sve! Osjećao sam se odlično i bez zdravstvenih problema. Prvu partiju koju sam izgubio, bila je odrađena na nivou, čistom desetkom, ali jedno od nas dvoje igrača/boćara jednostavno na kraju izgubi. To se dogodilo i meni! Igrao sam odlično, poveo sa 3:0, i na kraju izgubio sa 4:3, a pogodak je postigla s posljednjom 24-tom boćom u zadnjem bacanju. Njezina je boća bila bliža za manje od milimetra! To je sport! To je boćanje! Druge dvije partije sam u potpunosti dominirao, drugu sam započeo sa 3:0 i završio sa 5:2, dok sam treću započeo sa 4:0 i završio sa 8:2, što je izrazito vrhunski rezultat, pogotovo kada za protivnicu imate najbolje rangiranu boćaricu na svijetu, prvu na rang listi. Sve u svemu jako sam zadovoljan. Nedostajao mi je jedan jedini punat da uđem među prvih osam... a tada... tko to zna... Znam samo da sam bio jako dobro spreman i da sam dao sve od sebe.

  • Još jednom čestitamo, pobijedili ste vodeću svjetsku prvakinju, vjerujemo da je upravo to i  poticaj za dalje, vidi se posebna igra i osjeća se poseban duh. Kako ste se tada osjećali?

Osjećao sam se super, odlično! Ponosan i sretan. Sa istom sam inače u dva navrata već igrao na svjetskim natjecanjima i oba puta me pobijedila. Dugo sam je analizirao i pripremali smo se na treningu upravo za nju. Stvarno sam bio bolji! Smireniji i u  potpunosti fokusiran. Ovaj  puta nisam bio kavalir!?!?!.. ha, ha...

  • Kakva je bila atmosfera među hrvatskim paraolimpijcima? Što biste istaknuli u usporedbi s ekipama iz drugih zemalja?

Atmosfera je bila kako bi se reklo 'bratska'. Podrška, zajedništvo, povezanost, jedni za druge, jedinstvo... energija... snaga, odvažnost... Važnost! Sve samo pozitivno!!

Sve to vrijedi i za ostale reprezentacije! Ovo je vrh sportskog natjecanja i postignuća. Atmosfera je zaista posebna.

                                                

  • Iskustva iz Tokija koja će Vam pomoći za buduća natjecanja (POI u Parizu nisu daleko - za tri godine)?

Vjerujem da hoće. Ipak je sada trebalo 'probiti led'. Obje moje protivnice i protivnik iz Tokija već su bili na Paraolimpijskim igrama, 3, 4 i više puta... Iskustvo je jako bitno i važno. Neka me samo malo zdravlje posluži, odoh ja u Pariz! Vjerujte!

  • Mi u Pariz iskreno vjerujemo! Kako izgledaju pripreme? Specifičnosti paraboćanja (postoje samo dva sporta koja su u paraoplimpijskom programu, a nema ih u onom olimpijskom - jedan od ta dva sporta je upravo boćanje) - uvjeti za trening? Poteškoće s kojima ste se susretali?

Tjedno imam minimalno 8 treninga u dvorani. Kada se završne pripreme to bude i 11, 12 treninga (svaki trening traje između dva i tri sata, ovisno o vrsti treninga). Primjerice, tijekom cjelodnevnog treninga u Sloveniji, izbacim i do 1000 (tisuću boća), isto toliko i moj protivnik, odnosno u ovom slučaju moj sparing partner. Jednom tjedno, u pravilu srijedom, imam i sportsko psihološke pripreme sa članicom svog stručnog tima, magistricom, sportskom psihologinjom, gospođom Rebekom Prosoli, iz Zagreba.

Specifičnost ovog sporta je to da je ovaj sport namijenjen isključivo za osobe sa najtežom vrstom i stupnjem tjelesnih oštećenja, osobama koje imaju 100% tjelesno oštećenje i ruku i nogu, i koje su isključivo korisnici i korisnice invalidskih kolica. Primjerice OSI sa dijagnozom 'paraplegija', ne mogu se profesionalno baviti ovom vrstom boćanja, jer imaju zdrave ruke. Isto vrijedi za osobe s amputacijom i slično. O pozitivnom utjecaju na zdravlje, tu stvarno mislim da ne treba ništa posebno pisati... samo si zamislite...

Najveća poteškoća ovog sporta, ukoliko se bavite i želite imati uspjeh u profesionalnom boćanju, je to da je izuzetno skup i zahtjevan sport. Primjerice, za složiti kvalitetan set boća  koji iziskuje više različitih tvrdoća i proizvođača boća, potrebno je cca 12.000,00 kuna (iako novi set boća možete kupiti i za 2.000,00 kuna, a rabljeni i za jeftinije). Rampe za boćanje srednje kvalitete koštaju od cca 12.000,00 kuna nadalje... Za same treninge i natjecanja svaki naš sportaš boćar potrebuje barem dvije pratnje, osobne sportske asistentice. Za viši rang natjecanja trebamo kao i svaki sportaš, imati i dobrog trenera. Za odlaske na natjecanja trebamo prilagođena vozila, a veliki problem stvara i postojeća sportska infrastruktura diljem općina i gradova, koja uvijek negdje malo po malo 'šteka'.

                                           

  • Tko vam je bio podrška, tko su članovi Vašeg uspješnog tima?

Imao sam i imam jako veliku podršku sa mnogo strana i od mnogo osoba. Teško je početi nekim 'pametnim' redoslijedom, ali idemo... Obitelj, prijatelji, moj Boćarski klub osoba s invaliditetom Istarske županije 'ISTRIJANA' i njegovih više od 200-tinjak donatora i sponzora, Sportska zajednica Grada Pule, Grad Pula, Istarska županija, Hrvatski savez boćanja osoba s invaliditetom, Hrvatski paraolimpijski odbor, Društvo distrofičara Istre, Savez društava distrofičara Hrvatske, Sportska zajednica udruga osoba s invaliditetom Istarske županije, Sportska zajednica Istarske županije, Istarski boćarski savez, Slovenska boćarska reprezentacija, moji prijatelji iz Slovenije, Matjaž Bartol, Nataša Bartol, Hana Gjerek, Tone Štih i slovenska boćarska izbornica Maja Bobnar, Balinarski klub 'Korte' iz Izole, Odmorište Marche Draganić, Društvo distorfikov Slovenije, većina gradova i općina sa područja Istarske županije, moj prijatelj paraolimpijac Miroslav Matić iz Rijeke, moja dugogodišnja sportska partnerica Melisa Osmanović i još mnogo, mnogo ostalih dragih ljudi...

Moj stručni tim čini devet članova ekipe bez kojih bi cijeli plasman i uspjeh bili nemogući;

moja osobna trenerica Zvjezdana Grganje, profesorica kineziologije inače dugogodišnja vrhunska atletičarka i članica Hrvatske atletske reprezentacije, Valter Ivančić, licencirani trener boćanja, glavni trener Kluba i moj glavni sparing partner, inače uz ostalo i dvostruki svjetski prvak u boćanju, pojedinačno i u paru, pomoćni trener Miloša Vladimir Relić, profesor kineziologije, liječnica dr. med. HELENA BLAŽIĆ, spec. medicine rada i sporta, sportska psihologica Rebeka Prosoli, mag. psih., Loredana Prodan Kurz, prof. psihologije, Josip Štimac fizioterapeut, Tina Lorencin pratitelj-njegovatelj i medicinska sestra/osobna sportska asistentica Žoel Komar, po struci i univ.bacc.oec., i iako nije službena članica mog stručnog tima, tu je i moja kćer Nina Komar, koja me još od vremena kada je bila jako mala beba zdušno podržavala, pratila sa skoro svim mojim natjecanjima, pomagala i veselila se svakoj mojoj boći.

                                        

  • Zdrav natjecateljski duh svih tjera do vlastitih maksimuma za postizanje uspjeha u onome što rade i što vole - što održava Vaš natjecateljski duh?

Moj duh  održava volja za zdravim i boljim životom, ali i želja da budem primjer i na ponos svojoj djeci, kćerima Žoel i Nini. Biti dio ovako velike obitelji, plasirati se u 50-toj godini na Paraolimpijske igre, biti među najboljima na svijetu, poticati svoje prijatelje i drage ljude da rade na sebi  i svome zdravlju, da rade za svoje bolje i za bolje svojih  obitelji, da izađu iz svojih kuća, domova... jednostavno je neprocjenjivo. To je moj smisao moga života!

  • Za kraj, koju biste poruku i pouku s POI prenijeli kao najvažniju mlađim kolegama s MD, iznimno talentiranim boćarima?

Vrijedi! Isplati se! Ne odustajte! Slijedite svoje snove! Volite sebe i ljude oko sebe! Volite se!

 

 

 

Partneri

  • SOIH
  • Strukturni fondovi
  • Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike
  • Razvoj ljudskih potencijala
  • Grad Zagreb
  • Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva
  • EAMDA
  • HZZ
  • ZOSI
  • Pliva d.o.o.
  • Europska unija - Zajedno do fondova EU
  • Vlada RH - Ured za udruge
  • POSI
  • Treat NMD
  • Zaklada
  • Turistička zajednica grada Zagreba
  • Centar za rehabiltaciju Zagreb

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Više informacija