loading

Aktualnosti

Stellina kolumna

Stellina kolumna

17. prosinca 2018.

Želim započeti ovu kolumnu temom koja mi se već neko vrijeme mota po mislima i o kojoj sam pokrenula razgovor s raznim ljudima s kojima sam se u posljednje vrijeme družila i koje sam susretala. Pritom sam ih pitala za njihovo viđenje ovog fenomena, a to je prijateljstvo. Ne bilo kakva „obična“ prijateljstva (ili ipak...?) već prijateljstva osoba s invaliditetom i to kako ih ljudi na vrlo specifičan način doživljavaju.

Prijatelj je netko s kim rado provodim vrijeme, netko s kim ću podijeliti stvari o kojima razmišljam, koje me me vesele ili opterećuju, netko s kim ću pogledati film, pomoći im u učenju, netko s kim ću otići na kavu ili koncert... Prijatelj je također netko tko će sa mnom raditi sve te stvari iz istog razloga – prijateljstvo, međusobno i uzajamno. To bi bila moja najjednostavnija definicija prijateljstva, netko tko je za tebe tu i za koga si ti tu u raznim životnim situacijama.

Zašto se onda na osobe koje nisu osobe s invaliditetom, a odluče biti prijatelji s onima koji imaju invaliditet gleda kao na dobročinitelje? Zar ljudi misle kako se prijateljica koja se druži sa mnom čini to iz samilosti i požrtvovnosti kako bi napravila dobro djelo?

Moram priznati da sam nemali broj puta bila suočena s ovakvim razmišljanjima koja su, ako mene pitate, pomalo suluda. Neke od najbliskijih osoba s kojima se družim također su dobivale raznorazne pohvale na račun prijateljevanja sa mnom. Dok jedna drugoj prepričavamo takve „pohvale“ obično se rasplačemo... od smijeha, jer nam je smiješno kada ljudi koji nas (ne) poznaju pretpostave takve stvari o našem prijateljstvu, kada je ono sve samo ne iz samilosti. Vjerujem da su se mnoge osobe s invaliditetom i naši prijatelji susreli s ovakvim stavovima i smatram ih neprimjerenima i zapravo diskriminirajućima. Diskriminirajućima, jer takvi stavovi bezrazložno i bez ikakvog prava umanjuju vrijednost prijateljstava OSI koja su (vjerovali ili ne!!) jednaka kao i prijateljstva onih koji nisu OSI. Kroz razne faze života upoznamo mnogo ljudi i mnoge smatramo prijateljima na duže ili kraće staze. Svako prijateljstvo, ma kako kratko ono bilo, na neki nas način oplemeni, obogati i iz svakoga možemo nešto naučiti o drugima, ali i o sebi.

Ovim tekstom htjela bih potaknuti na razmišljanje i raspravu oko ovog, čini mi se, univerzalnog fenomena te vas pozivam da mi na moj e-mail: stella.franjic@gmail.com napišete svoja iskustva, doživljaje, razmišljanja! 

 

Stella Franjić ima 23 godine, ima plave oči, svijetlo smeđu kosu, trebala se zvati Dunja ali se mama u zadnji tren predomislila. Ima spinalnu mišićnu atrofiju (SMA). Odrastala je i školovala se u Vinkovcima uz obitelj i prijatelje. Trenutno živi u Zagrebu, trenira boćanje za OSI, predsjednica je Foruma mladih SDDH te članica Predsjedništva SDDH. Pamti samo lijepe stvari koje su joj se dogodile u životu, uživa u sitnicama, zna što želi i prepuna je radoznalosti i snova koje ostvaruje jedan po jedan. Oduvijek potajno želi pisati blog i ovo je prvi puta da se upustila u takav projekt! Teme o kojima piše su one o kojima, u tom trenutku, ima nešto za reći, osvrnuti se, prokomentirati i voljela bi kada bi se čitatelji osjećali potaknuto odgovoriti, prokomentirati i podijeliti svoje mišljenje o napisanom (ili bilo čemu) s njom i drugima.

Stellu potražite na Facebooku: Stella Stellae; Twitteru: @stellaestellae ili e-mailu: stellafranjic@gmail.com.

Partneri

  • SOIH
  • Strukturni fondovi
  • Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
  • Razvoj ljudskih potencijala
  • Grad Zagreb
  • Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva
  • EAMDA
  • HZZ
  • ZOSI
  • Pliva d.o.o.
  • Europska unija - Zajedno do fondova EU
  • Vlada RH - Ured za udruge
  • POSI
  • Treat NMD
  • Zaklada
  • Turistička zajednica grada Zagreba

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Više informacija