Od kada znam za sebe, znam i to da sam si uvijek znala pronaći stvari u kojima uživam i koje me čine sretnom.
U dobi od tri godine to je bilo kopanje po pijesku, osjećaj ushićenja na saonicama ili ringišpilu i zabijanje cijelog lica u šećernu vunu (i neizbježnog osjećaja mučnine poslije pojedenog cijelog štapića jer nedaj bože da bih podijelila sa sestrom već joj prkosim ljepljivim prstima po kosi koje bi si nedugo zatim gurala u usta kako bih povratila jer mi je zlo od silnog šećera... toga se isto sjećam... ah mladost ludost!). Koju godinu kasnije mogli ste me pronaći sretnu i debelu harajući ulicama u neumornoj igri skrivača, lopova i žandara, u improviziranim "skloništima" koja su našim dječim poimanjima bila najraskošnije palače i jedući kriomice (jer još uvijek sam mala i debela, a dokaz vam je na slici) kocke šećera ili pak rajčice i luk (DA!!!) koje smo krali prijateljičinoj baki iz bašte. Trenutke blaženstva s poodmaklih osam godina pronalazila sam smišljajući koreografije i izvodeći ih, a uz to ujedno i časteći publiku svojim milozvučnim glasom pjevanjem Shakirnog ili Colonijing hita s top ljestvica. Šećernu vunu i dalje zaljubljeno jedem listajući tinejdžerske časopise, igrajući se prvim mobitelom i skupljajući salvete s dest godina. Nakon operacije broj 1, 2, 3 (ili koje već), provodeći mjesece ležeći u krevetu u gipsu od glave do pete uspjela sam pronaći sreću u društvu ljudi koji su me posjećivali i knjiga koje su me odvodile na mjesta o kojima i dan danas maštam (Hogwarts!). Nakon toga uz teški oporavak i ponovno sjedanje u kolica i izlazak iz četiri zida bilo je neopisivo ponovno biti vani i osjetiti sunce, kišu ili snijeg na koži i to je tema za sebe.Kako su godine prolazile, stvari u kojima sam uživala kao dijete mijenjale su se i danas, sa dvadeset tri godine, umjesto sa šećernom vunom naći ćete me s kutijicom u rukama i žlicom u ustima omiljenog mi Ben&Jerry's sladoleda dok na licu i dalje imam onaj isti blesavi osmijeh i pogled čistog blaženstva kao sa pet. Shakiru danas poslušam iz sentimentalnih razloga (zavaravam samo sebe, znam).
Svoj njuh za pronalaženje sreće u malim stvarima i uživanje u istima usprkos (ne)mogućnostima i situacijama smatram svojim ponajvećim talentom, a pronalaženje načina za provođenje u djelo onih većih smatram Supermoćima. Ok, moji apetiti za srećom, a budimo realni i za hranom, su rasli razmjerno s godinama i obrnuto razmjerno s mišićnom masom (thanks SMA) ali isto tako Supermoći su se razvijale i postajale nadljudskije.
Imate li vi njuh za sreću i Supermoći? Nadam se da da!
