Stiže jedna kolumna o važnosti i značaju vršnjačke potpore u našim životima kao osobama s neuromuskularnim oboljenjima.
Vrlo često se može dogoditi da kao osobe sa specifičnim vrstama invaliditeta nailazimo na iskustva koja se uvelike razlikuju od recimo druge osobe s istom vrstom invaliditeta, ali druge dobne skupine od nas tako da iskustva mogu biti potpuno različita ovisno o dobi i u razmjeru s vremenom tj. uvjetima u kojima se nalazimo. Tako, uvjeti u kojima se jedna dvadesetčetverogodišnjakinja sa SMA-a (aka moi) nalazi, izazovi s kojima se susreće i kako ih proživljava neće biti isti onim uvjetima, izazovima i osjećajima jedne dvadesetčetverogodišnjakinje u recimo 60-tima, 80-ima ili 2010-tima.
Vremena su se promijenila, način života, mogućnosti i prilike nisu isti. Prije 60 godina teško je vjerojatno bilo i zamisliti ono što sve danas imamo, radimo i proživljavamo. Prije 40 godina stvari su opet puno drugačije nego što su bile prije 10 ili 20. Iz današnje perspektive prije 10 godina zasigurno kada pogledamo unatrag možemo vidjeti mnoge promjene kako na globalnoj tako i na našoj osobnoj razini.
Sasvim prirodno da onda svjesno ili nesvjesno u mnogočemu tražimo potporu vršnjaka ma kakvog god oblika ta potpora bila. Jer ipak su naši vršnjaci oni koji u sličnim prilikama i neprilikama proživljavaju sve ono što i sami proživljavamo. Pogotovo je vrijedna razmjena iskustava među vršnjacima kod nas osoba s invaliditetom jer najbolje ćemo se međusobno razumjeti s nekim tko ima isti oblik invaliditeta.
Neprocjenjiva je ta povezanost koja se osjeti kada se povežeš s ljudima koji te zbilja razumiju jer i sami prolaze kroz slično ili isto. Sam razgovor doprinosi i obogaćuje sve uključene. Iskre frcaju od sreće jednako kao i savjeti i prijedlozi i rješenja i olakšanja. Ma sve u tom trenutku bude jednostavnije! I poslije takvih susreta izađemo “napunjenih baterija” s većim optimizmom pa i lakše se noseći sa svime što nas čeka znajući da nismo sami.
Zadnje srijede u veljači (ove godine 26. veljače) obilježava se Dan ružičastih majica, Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja. Zašto ružičastih majica pitate se? Jer je ružičasta majica vrlo simboličan podsjetnik na 2007. godinu kada je dječak u Kanadi, obukao ružičastu majicu u znak potpore majci oboljeloj od karcinoma dojke i zbog toga bio izložen vršnjakom nasilju.
Stella Franjić ima 23 godine, ima plave oči, svijetlo smeđu kosu, trebala se zvati Dunja ali se mama u zadnji tren predomislila. Ima spinalnu mišićnu atrofiju (SMA). Odrastala je i školovala se u Vinkovcima uz obitelj i prijatelje. Trenutno živi u Zagrebu, trenira boćanje za OSI, predsjednica je Foruma mladih SDDH te članica Predsjedništva SDDH. Pamti samo lijepe stvari koje su joj se dogodile u životu, uživa u sitnicama, zna što želi i prepuna je radoznalosti i snova koje ostvaruje jedan po jedan. Oduvijek potajno želi pisati blog i ovo je prvi puta da se upustila u takav projekt! Teme o kojima piše su one o kojima, u tom trenutku, ima nešto za reći, osvrnuti se, prokomentirati i voljela bi kada bi se čitatelji osjećali potaknuto odgovoriti, prokomentirati i podijeliti svoje mišljenje o napisanom (ili bilo čemu) s njom i drugima.
Stellu potražite na Facebooku: Stella Stellae; Twitteru: @stellaestellae ili e-mailu: stellafranjic@gmail.com.
